Tragom ove moje, sasvim lične odluke, zapisi Srđana Puhala učiniše mi se nekako posebnim, naročitim. Naime, u ovim zapisima nalazimo sadržaje koji nam se mogu činiti dnevnim ili pak opštepoznatim: izgleda kao da znamo šta nam se to događa svaki dan, šta i kako rade oni koji o nama bespogovorno odlučuju, kako jedna cijela galerija karikaturalnih političkih likova ponižava i poištava naše živote, kako u te iste živote brutalno instalira  vrijednosti koje su sve samo ne ljudske. I naravno, kako nas, gotovo volšebno, vraća u bližu ili dalju prošlost, ali isključivo u tamne strane te prošlosti.

Ta sila je tamna, mračna, dakle ista onakva kao što su njeni izvori. I ciljevi, naravno.

Prethodna dijagnoza očigledno nije sporna. Ona promiče svakom stranicom, svakim retkom Puhalovog teksta. Ali promiče na jedan poseban način, na način ironije.

U knjigama starostavnim, između ostalog, pročitah i to  da je ironija najviša duhovna forma - kako mišljenja tako i kazivanja. Te knjige nam kazuju da je ironija ne samo stilska figura, već je i unutrašnji izraz onog umijeća u kojem o onome svakodnevnom, o srcu i strasti življenja, govorimo tako da se iz te unutrašnjosti donekle izmaknemo da bismo, takoreći, spolja bolje vidjeli šta nam se to doista događa. Dakako, da bolje vidimo i šta nam se to doista događalo u prošlosti ili šta će se tek događati u budućnosti.

 Obdaren ovakvim umijećem, Srđan Puhalo koristi i različite forme iskaza. Ponekad su to igrokazi, kratki tekstovi pisani po kanonima pozorišne dramaturgije: glumci (i glumice) razmjenjuju besmislene riječi i rečenice, međusobno se ne razumiju, publika (tj. narod) takođe ih ne razumije, a oni razumiju samo jedno – na sceni su isključivo zato da imaju što više novca, vila, stanova i svekolikih drugih privilegija.  O tome – kako rekoh, na ironičan način – zbori naš autor.

Naredna forma Puhalovog iskaza su kolumne. Poznato je da riječ kolumna znači „stub“. Takođe je poznato da stubovi mogu biti stameni, čvrsto utemeljeni, ali i da mogu takođe biti ruševni. Naš autor, sasvim otvoreno, piše i o takvim stubovima (posebno o ovim potonjim) navodeći šta se sve zbiva kada se urušavaju, recimo, političke partije i njihovi lideri, istinske, univerzalne ljudske vrijednosti, kada se ratni zločin izjednačava sa herojstvom ili patriotizmom itd. Sjajni su primjeri političke stranke imena Savez nezavisnih socijaldemokrata koja ima pogrešan naziv, jer vodi politiku koja nema nikakve veze sa idejom socijaldemokratije, a možda ima i pogrešnog lidera. Kao što su, takođe, sjajni primjeri i onih koji sasvim otvoreno, bez imalo skrupula, kruže na političkim scenama oba nam entiteta, tako da u tom njihovom kruženju više i ne znaju kojoj političkoj partiji ili kom bloku pripadaju. Ovome treba dodati i cijeli niz primjera koji nam svjedoče o licemjerju političara čiji su stvarni rad i rezultati tog rada takvi da njihovi podanici nikad lošije nisu živjeli. Zato im je vlast Republike Srpske napravila u Banjaluci jedno novo groblje – ako ne mogu da žive kao ljudi neka onda ljudski umru. Mada (ovo je moj dodatak) to groblje opet nije namijenjeno ljudima već isključivo Srbima, Bošnjacima i Hrvatima, mada doduše postoji i četvri dio planiran za ateiste.

Ako imam tu slobodu, usudio bih se reći da je Srđan Puhalo, u svom upravo ironičnom maniru, zapravo najavio da ovdje ne samo što kao ljudi ne možemo živjeti, nego, kao takvi, ne možemo ni umrijeti.

Naš stvarni, realni život je postao virtuelan. Dakle nestvaran. Kao sjajan psiholog, Srđan Puhalo je i ovdje, dakle, na stranicama svojih zapisa, napravio i jedan virtuelni upitnik, sa isto tako virtuelnim pitanjem: ko je, zapravo, pravi Srbin? Odgovori se, naravno ne mogu prepričati. Njih treba čitati. I iskušavati.

Svemu navedenom treba dodati da je naš autor, u ovim zapisima, napravio i jedan interesantan višedjelni Priručnik o Republici Srpskoj – za početnike. Tu su različiti pojmovi, vezani za ovaj entitet dati gotovo nadrealistički. Oni kao da nam šalju poziv na čitanje.

I na kraju, pomenuo bih ovdje i – isto takav, ironično- poetski pokušaj da se bar dio naše turobne, mračne, stvarnosti odslika i poetski. Slijedi primjer iz haiku poezije Srđana Puhala:

Milioni cvjetova jabuke,

Oprašiti se moraju.

Jer on treba vratiti kredit.

Ili drugi primjer:

O, pužu, gdje tako žuriš?

Idem u Evropu.

Idemo i mi, ali polako, polako.

Dakako, ne treba ni pominjati da se ovdje radi o ironiji. Kao što je ironičan i jedan Puhalov zapis pod naslovom „Moj komšija heroj“. To je zapis o Dušanu P. Iz Gundulićeve ulice u Banjaluci, koji je goloruk spriječio pljačku jedne tamošnje prodavnice, u koju su pljačkaši upali u po bijela dana. 

To su, valjda, pravi heroji. Kao i Srđanova baba Radojka, koja i dan-danas šalje Srđanu (i ne samo njemu) poruke sa onoga svijeta. I ona je heroj. A tako je valjda jedino i moguć pravi život. Onaj ljudski.

No, da ovaj komentar ne bi bio završen odviše patetično, moram dodati da su i sami Puhalovi tekstovi jedna posvemašna kritika naše zbilje i to pod onom najdubljom i najljepšom krinkom.

Pod krinkom ironije.

                                                                                       Miodrag Živanović