Jul mjesec, kiša, 2012. godina. Ne ona kiša koju mi znamo, koja pljušti i stapa nebo sa zemljom, već kiša koja pada na neki gospodski način, tanko i ujednačeno. Kao i sve u ovoj zemlji. „King kros” stanica. Vjerovatno i najveća, ne samo u Londonu već u čitavom Kraljevstvu.

Dolazim iz Podgorice (kao kod većine Crnogoraca, koliko rodbine kući, toliko i u Srbiji). Prebiram po džepovima, devet evra. Ne bih otvarao temu razloga napuštanja Crne Gora. U kratkim crtama; sa treće godine političkih nauka zbog mnogobrojnih problema i komplikacija morao sam otići.

Sa nešto para od mojih kupio sam kartu, ostalo je devet evra. Promijenio sam ih na stanici i za tu svotu dobio šest funti. Nisam imao nikog u Londonu, ni smještaj ni hranu. Mogu da biram, da kupim sendvič i vodu ili bus-kartu za dva dana (u to vrijeme dnevna karta koštala je tri funte). I tako sa sve torbom u autobus – moj novi smještaj.

Tokom sledećeg dana po građevinama traženje posla, a uveče opet po autobusu. Uspio sam da pronađem neki fizički posao informišući se u Crkvi Svetog Save na Ladbroke Grove za sledeći dan. Usput sam uspio da ukradem neki sendvič sa rasprodaje.

Dok sam šetao ulicama tražeći posao, impresioniralo me je sve to zelenilo parkova Londona. Grad je u suštini osmišljen i izgrađen kao ogromno selo, uredno složenih kuća i bašta, bez ikakvog pritiska na prostor.

Stižem na posao. Naravno, radim na crno. Tu sam na turističkoj vizi. Ulazim na građevinu, sve „jugovići” (poznat naziv za nas u dijaspori). Upoznavanje, kratki komentari, osam sati – počinje rad. Težak rad.

Dnevnica 50 funti, pauza pola sata, i tako do 18 sati. Upućuju me gdje da idem da tražim sobu. Kažu ima na Aktonu baba Marija koja izdaje sobe, a u Londonu je 50 godina od posle rata.

Odlazim tamo, prima me i kaže: „Sinko ne znam šta ću sa tobom, nemaš papire za boravak.” Na kraju, ipak, pristane da mi izda sobu za 460 funti mjesečno. Prolaze dani, mjeseci, istekla je i viza. Sad sam i zvanično – overstayer (ostanak preko vize). Gdje god se pojavite na našim mjestima, tema su papiri i dnevnice na građevinama. Na ta mjesta ne dolaze naši životno sređeni ljudi, već ovi slični meni, kao iz seoske zadruge.

Nakon godinu dana razbijanja betona, otvara mi se šansa da na crno radim kao obezbjeđenje jedne „naše” diskoteke. Na tom mjestu upoznajem djevojku, sadašnju suprugu i počinjemo vezu. Ona je sređena i papirološkim statusom i poslovno. Predlaže mi da se vjenčamo nezavisno šta će dalje biti sa nama, ne bih li dobio papire. Odlazeći na već pomenuta naša mjesta ljudi me drugačije gledaju. Nisam im više tako blizak.

Novembra 2014. godine dobijam papire. Počinjem da radim legalno, naravno ne na građevini. S obzirom na to da govorim engleski jezik, stičem prijatelje sa raznih strana svijeta, pa i „naše” koji ne idu u onu pomenutu zadrugu.

U zadruzi sam već stranac, jedva da procijede i zdravo jer kakav je to način da ja dobijem papire posle dve godine, a oni koji su tu 10, 15, 20 godina još sjede i čekaju da rešenje o boravku dođe do njih. Razumijem sada ove sređene „naše” što tamo ne odlaze jer zadruga sve prašta osim uspjeha.

Danas studiram finansije na „Vestminster univerzitetu”, postao sam jedan od onih koji više ne posjećuju radne sastanke i nisu više članovi zadruge.

Otkrio sam jedan drugi svijet u kom caruju tri riječi: please, sorry and thank you. Jedan London čiji ljetnji suton dana se ne može dočarati riječima, blage zime i ne hladnih nego rezervisanih Engleza, dok vas ne upoznaju. Boljih i iskrenijih prijatelja od njih u nijednoj naciji nećete pronaći.

Tek ponekad sjetim se Crne Gore. Sa svojima redovno komuniciram. Povratak? Nikada. Sve se u životu dešava sa razlogom, a moj život pripada i dugujem Londonu. Da li je vrijedelo? Više nego išta na svijetu. God save the queen.

Bojan, London