U literaturi se najčešće navode tri tipa političke kulture: podanička (ljudi koji žive u diktaturama, gdje su građani objekt vlasti), parohijalna (udaljena plemena nejasno svjesna postojanja političke vlasti) i participativna ili građanska kultura (građani doprinose političkom sistemu, ali i on povratno djeluje na njih).

Jasno je da je ovaj posljednji tip političke kulture tip koji bi najviše trebalo da odgovara demokratiji i demokratskim sistemima. 

Bosna i Hercegovina, koja makar formalno ispunjava najnužnije uslove jednog demokratskog sistema, u osnovi nije izgradila obrasce participativne političke kulture. 

Profesor na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci Đorđe Vuković smatra da je to zbog toga što BiH prvenstveno ne ispunjava onaj osnovni preduslov, koji je mnogo važniji od institucionalnog, a to je kulturni. 

„Iz stanja kulturne svijesti u BiH ne može da se manifestuje oblik demokratske političke kulture. Participativna demokratska kultura, osim širokog horizonta političkih vrijednosti, pravnih ustanova, procedura, odgovornosti, slobodnih medija i istinskog nevladinog sektora, podrazumijeva i afirmisanu političku kompetenciju, znanja, načelnost u politici. Partijašenje koje mi imamo nije participacija. Glasanje na izborima nije i učestvovanje u oblikovanju političkih odluka i procesa, njihovo nadziranje, građanska intervencija.  Za demokratsku političku kulturu potreban je, dakle, osim institucionalnog i formalnog onaj mnogo važniji – kulturni preduslov“, tvrdi Vuković. 

Socijalni psiholog Srđan Puhalo kao razlog nepostojanja participativne političke kulture u BiH izdvaja istorijski kontekst, odnosno činjenicu da ljudi na ovim prostorima nikada i nisu ževjeli u pravoj demokratiji.“Mi nikada i nismo imali pravu demokratiju na Balkanu, odnosno u BiH. Imali smo Kraljevinu Jugoslaviju, zatim SFRJ, gdje nismo imali istinsku demokratiju, a samim tim se ni politička kultura nije mogla razvijati u takvom sistemu.”

Šta je sa onim EU zemljama, koje su takođe bile pod komunističkom vlašću? 

Zanimljivo je da su zemlje koje su takođe bile pod komunističkim režimima, danas uspjele da razviju i demokratsku političku kulturu i demokratske institucije. To su zemlje poput Češke, Slovačke, Poljske itd. koje su odavno članice Evropske unije. 

Puhalo to objašnjava sa nekoliko razloga. 

„Te su zemlje već imale neku demokratsku tradiciju. Poljska, Češka, i dr. nisu imali ni rat, koji smo mi ovdje preživjeli, a imali su i lidere koji su željeli da se demokratija razvije. Ekonomske prilike su takođe išle u korist razvoja demokratije na ovim prostorima“, kaže Puhalo. 

Slično misli i Vuković, koji ove istorijske argumente podebljava i konfliktima koji vladaju na prostoru BiH, a i šire. 

„Ona društva koja su prije komunističkog perioda imala razdoblja koja bi se mogla označiti kao vremena demokratske tradicije, lakše su se i oporavljala i obnavljala demokratske vrijednosti. Iskustvo BiH je drugačije, drugačije čak i od drugih država nastalih raspadom Jugoslavije. Ovdje se vraćaju aveti prošlosti, čak bi smo mogli reći da nikada nisu ni napuštale BiH, da su današnje generacije robovi krvave istorije i sulude današnjice. Kolektivna svijest njenih naroda, koja ima svoje refleksije u političkim i etnonacionalnim konfliktima, limitira njene demokratske, kulturne, ekonomske, političke domete“, izjavio je Vuković i dodao da su političke i intelektualne elite svojom kratkovidošću, uskogrudošću i neodgovornošću vremenom promijenile, zatrovale i pomutile vidike naroda koji žive u BiH, stoga, kako kaže, na njima počiva gotovo sva krivica, mnogo veća od međunarodnih i geopolitičkih silnica, istorijske tragike. Politički idiotluk prijeti da poplavi cijelo društvo.

Puhalo ističe da sve navedeno proizvodi današnju Bosnu i Hercegovinu, tj. feudalnu državu u kojoj bh. vlast nema nikakvu moć upravljanja, lokalni političari i tajkuni u koaliciji kontrolišu sve ekonomske i političke tokove i pružaju otpor bilo kakvim reformama. 

Kako promijeniti ovu situaciju i kada se to može očekivati?

Politički komentator Dragan Močević akcentuje i dodatno problematizuje komunističko naslijeđe konstatujući da su gotovo svi politički lideri u BiH nekada bili istaknuti članovi Saveza komunista.  

“Najveći problem političke kulture u BiH je u tom komunističkom naslijeđu i političko-mentalnom sklopu koji vlada i kod lidera i kod građana. Skoro svi trenutni lideri u BiH su bivši istaknuti članovi Komunističke partije, stoga je i politička kultura i komunikacija onakva kakvom je nameću ti politički lideri”, ističe Močević. 

On dodaje i da dok ne dođe do promjene komunističkih političkih garnitura, neće doći ni do promjene političke kulture.  

“Dok ne dođe do promjene političkog establišmenta u BiH i dok ne ode čitava garnitura koja je imala makar i dan staža u KP(posebno je problematično što su to ljudi koji su postajali članovi SK sa 19 ili 20 godina, što govori da im je i tada fotelja bila najbitnija), ne možemo očekivati ikakvu promjenu”, tvrdi Močević. 

“Ono u čemu su naši politički lideri, a definitivno ih ne možemo nazvati političkim elitama, uspjeli da dodatno zakomplikuju situaciju je što su iz tog komunističkog sistema koji im je davao apsolutnu moć, zaigrali na kartu najnižih poriva, odnosno nacionalizma. U komunizmu i nacionalizmu ne možemo pričati o participativnoj političkoj kulturi, tako da dok ne dođe do promjene političkih lidera neće doći ni do promjene kulture”, zaključio je Močević.

Sudeći po stavovima naših sagovornika, kada će se desiti značajnija promjena u političkoj kulturi na prostoru Bosne i Hercegovine teško je prognozirati, ali po svemu sudeći, to se neće desiti tako brzo. Trenutni obrazac političkog ponašanja naroda u BiH više odgovara podaničkom, nego participativnom modelu. 

Prof. dr sc. na Pravnom fakultetu u Tuzli Izudin Hasanović u svom djelu Uticaj građanskih kompetencija studenata na javnu politiku je napisao sljedeće:

“Ako velikoj većini građana nisu bliži demokratija i njene političke institucije od bilo koje druge nedemokratske alternative i ako ona ne pruža podršku političkim vođama koji podržavaju demokratsku praksu, demokratija po svoj prilici neće uspjeti da doživi neizbježne krize. U raspravama o demokratskoj transformaciji društva ističe se da je za ustavne reforme potrebno 6 mjeseci, za političke promjene 6 godina, a za stvaranje građanskog društva i građanske kulture 60 godina.”

Posljednja citirana rečenica djelo je Ralfa Darendorfa, a ako mu je vjerovati, Bosnu i Hercegovinu čeka još najmanje 40 godina do uspostavljanja kvalitetnog političkog sistema i demokratskog ponašanja građana. 

Za razliku od nas, većina zemalja Evropske unije koj(oj)ima težimo, ovaj problem su odavno ostavile iza sebe i to treba imati na umu u bh. procesu evrointegracija. 

Autor: S.B.