Kultura
Hotel Bijela kuća - Kulturni spomenik Bola, arhitekta Lavoslav Horvat
Nakon ispitnih rokova i intenzivnog studentskog života, konačno je stigla dugo očekivana pauza i izlazak iz izolacije koju sam nazivao “ispitni-zatvor”. Takođe došlo je i vrijeme da se napokon potroše parice od konkursa “Mikroekokuća”.
Kao student arhitekture, nije mi trebalo dugo da pronađem inspiraciju i potencijal za novu priču. Jer odmor za mene znači podjednako "dolce far niente" – ne raditi ništa i uživati u životu – kao i raditi ono što voliš i živjeti to.
Na ostrvu Braču, u slikovitom mjestu Bol, istraživanjem i planiranjem programa obilazaka na putovanju sa sestrom, otkrio sam fascinantan napušteni hotel – Bijela Kuća, koji je glavni motiv ove priče. Kao i iza svake napuštene i ruinirane građevine na posebnoj lokaciji, uvijek se krije neka zanimljiva priča koja vas vuče da istražite više. Ova građevina, koja je prošla kroz razne transformacije tokom istorije, sada živi novi život kroz festival grafita. U skladu sa riječima Tadaa Anda: "The life of a building is in its ability to change and adapt". Bijela Kuća svojim preobražajem savršeno demonstrira važnost fleksibilnosti i sposobnosti objekta da se transformiše kako bi odgovarao novim funkcijama i potrebama, postajući simbol urbane kulture.
Bol je najstarije obalno naselje na Braču, smješteno podno Vidove gore, najvišeg vrha svih jadranskih ostrva. Ovo mjesto obiluje predivnim plažama, a najpoznatija je Zlatni rat, prirodna atrakcija koja se proteže u more poput jezička, mijenjajući oblik pod uticajem valova i morskih struja.
Na istočnoj strani Bola, na poluostrvu Glavica, nalazi se dominikanski samostan sa bogatom arheološkom zbirkom i vrijednim predmetima i slikama. Kao i urbano jezgro koje odiše istorijskim šarmom sa baroknim ljetnikovcem, renesansno-baroknom palatom koja sada služi kao galerija umjetnina i župnom crkvom.
Bol je nekada bio ostrvski gradić vinogradara, ribara i mornara, a danas je popularna turistička destinacija na Jadranu. Pored mnogih kulturno-istorijskih i turističkih znamenitosti, izdvajaju se dva hotelska kompleksa: hotel “Bretanide” iz 1985., djelo hrvatskog arhitekte i akademika Dinka Kovačića i hotel “Bijela Kuća” (Dominikanska gimnazija) iz 1934., rad eminentnog jugoslovenskog arhitekte Ladoslava Horvata.
Lavoslav Horvat
Hrvatska komora arhitekata uspjela je zaštititi Kovačićeva autorska prava za hotel “Bretanide,” dok se hotel “Bijela Kuća” nalazi na listi zaštićenog nepokretnog dobra Republike Hrvatske, iako je trenutno u veoma lošem i ruiniranom stanju.
Hotel Bijela kuća i Monumentalni hotel Jugoslavija
Lavoslav Horvat je rođen 27. septembra 1901. godine u Varaždinskim Toplicama, a preminuo je 4. oktobra 1989. godine u Novom Marofu. Bio je arhitekta iz čijeg opusa radova možemo učiti o poštovanju tradicije i nasljeđa uz moderne funkcionalističke principe. Diplomirao je arhitekturu 1930. godine na Arhitektonskom smjeru Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu kod profesora Drage Iblera, a tokom studija afirmirao se na javnim konkursima, prihvativši savremeni “internacionalni stil”. Radio je u arhitektonskom atelijeru Rudolfa Lubynskog od 1922-26., prije nego što je postao samostalni arhitekta. Nakon Drugog svjetskog rata, od 1945. radi na obnovi gradova i naselja u Ministarstvu građevina, a od 1946. u Zemaljskom građevno-projektnom zavodu u Zagrebu na problemima industrijske arhitekture. God. 1954–62. vodi projektni biro Horvat–Bilinić, a 1962–73. radi u Arhitektonsko-projektnom zavodu.
Hotel Bijela kuća (1934-36.) i pomoćni paviljoni, 1963.
Horvat je projektovao mnoge značajne građevine, uključujući kupalište Bačvice (1931) i Banovinsku bolnicu (1931) u Splitu, kao i Dominikansku gimnaziju (1934-36), danas poznatu kao hotel Bijela Kuća u Bolu na Braču. U Dubrovniku je izveo kupalište Ploče (1933) i porodičnu vilu Bože Banca na Lapadu (1936). U Zagrebu je projektovao vlastitu kuću na Tuškancu (1935) i učestvovao u izgradnji Doma hrvatskih likovnih umjetnika (1934–38). Njegova djela obuhvataju i značajne objekte školstva, kao i hotelske komplekse, među kojima se izdvaja hotel Jugoslavija u Novom Beogradu (1955-59.), jedan od najreprezentativnijih i najvećih hotela tadašnje SFRJ. Prvu nagradu na konkursu iz 1947. godine osvojio je Projektni zavod Hrvatske, predvođen poznatim arhitektima zagrebačke škole moderne, Mladenom Kauzlarićem, Lavoslavom Horvatom i Kazimirom Ostrogovićem, a hotel je izveden prema Horvatovim nacrtima, koji donekle odstupaju od prvobitnog projekta.
Pod epitetom “svjetioničar industrijske arhitekture” govori i njegov opus industrijske arhitekture koji obuhvata oko 140 realizovanih fabrika i industrijskih kompleksa, uključujući fabriku i predionicu konca Dalmatinka u Sinju (1946–73), fabrike tekstilne industrije u Hrvatskom zagorju (1950-ih), te hidroelektrane kao što su Vinodol (1952), Zakučac (1962) i Orlovac (1972). Projektovao je i zgradu Savezne industrijske komore na Terezijama u Beogradu (1954–58).
Pristupajući arhitekturi kao društveno angažovanoj umjetnosti, Horvat je bio član Jugoslovenske akademije nauke i umjetnosti (danas HAZU) od 1963. godine kao i likovne grupe “Zemlja” i učestvovao je na brojnim izložbama u Zagrebu, Sofiji i Beogradu. Njegovo djelo, prožeto duhom avangardne moderne arhitekture, istraživalo je regionalne i nacionalne izraze, prilagođavajući se specifičnim klimatskim i pejzažnim uslovima Dalmacije. Horvat je značajno doprinio istraživanju novih oblika, materijala i autohtonih arhitektonsko-urbanističkih vrijednosti mediteranske regije. Dobitnik je nagrada za životno djelo “Vladimir Nazor” (1970) i “Viktor Kovačić” (1974).
Dominikanska gimnazija_Bol // škola-đački dom-partizanska bolnica-hotel
Istraživanjem sam došao do zanimljive poveznice između Bola i Dominikanskog samostana. Kako su nas knjige istorije učile, srednji vijek iako je okarakterisan “tamom”, mjesta znanja i prosperiteta su se odvijala u samostanima i crkvenim kompleksima. Tako je Dominikanski red kao i samo mjesto Bol vodilo dugu problematiku sa školstvom. Dominikanci su prvu školu osnovali u Zadru u 16. veku, namijenjenu i učenicima koji nisu planirali postati dominikanci. Na skupštini u Bolu 1898. godine, uprava dominikanske dalmatinske provincije odlučila je objediniti sve svoje škole na Lokrumu. Godine 1907, "Apostolska škola Dalmatinske provincije sv. propovjedničkog reda" (niža gimnazija) preseljena je sa Lokruma na Bol, sa 13 učenika, uglavnom iz dalmatinskih ostrva i okoline Splita. Učenici su bili smješteni u dijelu samostana zvanom "Biskupija," dok su učenici iz Bola boravili u svojim kućama.
Između dva svjetska rata, na inicijativu o. Anđelka Rabadana, započinje izgradnja nove zgrade. Godine 1931. pod njegovim vođstvom gradi se tzv. "Žuta zgrada". Pet godina kasnije, 1936., završena je i "Bijela zgrada" (bivši hotel Bijela kuća), takođe zaslugom o. Rabadana. Zgradu je projektovao predhodno pomenuti arhitekta Lavoslav Horvat.
Dominikanska gimnazija pronašla je svoje mjesto između poluostrva Glavica, gdje se nalazi Dominikanski samostan, i Bolske luke. Objekat, smješten tik uz obalu mora, okružen je predivnom plažom danas poznatom kao Kotlina. Na arhivskim fotografijama, mjesto je skoro neprepoznatljivo jer su posađeni borovi danas izrasli u gustu borovu šumu koja kao da štiti i ušuškava objekat od tamnih oblaka sudbine i neizvjesne bure njegove budućnosti.
Sa južne strane, gimnazija je imala lijepo uređen vrt, dok je sa sjeverne strane, preko puta, bilo smješteno igralište dimenzija 120x60 metara. Niža klasična gimnazija dobila je pravo javnosti 1928. godine, a 1940. godine dobila je isto pravo za potpunu realnu i klasičnu gimnaziju sa osam razreda. Gimnazija je prestala s radom 1943. godine, te je prošla nacionalizaciju gdje dobija novu funkciju partizanske bolnice.
Nakon Drugog svjetskog rata, 1945. godine, u "Bijeloj zgradi" otvoren je đački dom za ratnu siročad i nižu gimnaziju, dok su dominikanci svoju školu premjestili u prostore samostana. Pedesetih godina, preko ljetnih raspusta, u zgradi se organizuje đačka kolonija, a kasnije dolaze i francuski školarci. Prestankom rada đačkog doma, izvršene su velike promjene i ugovorom između Opštine i dominikanskog provincijata se prepisuje Opštini i 1963.godine otvara se hotel Bijela kuća sa 28 soba i 60 kreveta, takođe iste te godine objekat se prepisuje preduzeću Zlatni rat. Istovremeno se zapadno od hotela grade tri pomoćna paviljona-depandanse sa 48 soba i 105 kreveta. Ovo su prvi turistički objekti u kojima svaka soba ima kupatilo i WC. Od 1967. do 1969. izgrađene su dvije nove depandanse, Martinica i Tamaris, sjevernije od Bijele kuće…
Impresija…
Posljednjeg dana mog boravka na Bolu, odlučio sam se uputiti na plažu Kotlina, do koje se stiže prolaskom kroz impresivni hotelski kompleks Bijela kuća. Volim jutra na moru, kada većina ljudi još uvijek spava, a samo oni ranoranioci, poput mene, uživaju u svježini i tišini novog dana. Jutarnje sunce, koje nježno probija kroz borove krošnje, stvara savršenu atmosferu za fotografisanje.
Krećući se ka plaži Kotlina, prošao sam kroz srce hotelskog kompleksa Bijela kuća. Ta predivna građevina i njeni paviljoni, čiji se volumeni prepliću s gustom borovom šumom, formiraju vibrantni kolaž u kojem se smjenjuju različite teksture i obrade bračkog kamena na fasadama. Na svakom koraku nailazio sam na raznobojne murale i grafite, koji dodaju poseban šarm ovom prostoru.
Stazom koja vodi ka plaži, prošao sam kroz otvoreni prostor prekriven predivnom terasom, oslonjenom na deset bijelih stubova. Tavanica obložena drvenom lamperijom i kameno popločanje stvaraju neuobičajenu atmosferu i refleksiju svjetlosti, koja me uvodi u nastavak staze i spuštanja ka predivnoj plaži i tirkizno plavom moru. Taj prizor mi ostavlja čudan osjećaj i svaki put iznova podsjeća na ljepotu arhitekture i prirode.
Kupanje u tirkiznom moru, doručak na plaži, peka i masline iz teglice u debelom hladu velikog bora... mogao bih tako cijelo ljeto. Nakon ove idile, odlučujem se za detaljniji obilazak hotela i paviljona. Već pri prvom susretu, vanjsko poluspiralno stepenište mi je privuklo pažnju, pa se ponovo upućujem ka njemu. Izgledalo je kao da se upliće uz bor, vodeći me na gornju terasu oivičenu kamenim žardinjerama. U njima zamišljam mediteranske biljke i njihove opojne mirise, dok u mislima stvaram scene sa stolovima prekrivenim bijelim stolnjacima, čije krajeve lagano pomjera vjetar. Razmišljam kako je odatle bio predivan pogled na more i Hvar, još uz čašu finog slatkog crnog vina…
Sanjarenje prekida realnost, jer sam nepromišljeno otišao polugo i u papučama u ruiniranu zgradu. Počinjem pažljivo birati gdje stajem kako se ne bih posjekao na staklo ili ekser. Unutra, prostor koji je vjerovatno bio hotelski restoran sa barom, sada je ispunjen šarenim grafitima od poda do plafona, stvarajući atmosferu nalik Alisinoj avanturi kroz zečiju rupu u Zemlju čuda.
Predivno polukružno stepenište, glavna vertikala u hotelu, sa gazištima od bijelog bračkog kamena, sada je razrušeno i strašno oštećeno požarom. Uprkos tome, sve te šizofrene slike i prilike daju mjestu neku jedinstvenu ljepotu. Osjećam se kao da hodam kroz neku nestvarnu priču, ali opreznost me brzo vraća u stvarnost, jer mi sve djeluje kao da bi se moglo obrušiti.
Izlazim na terasu i spuštam se širokim stepeništem, usmjeravajući se ka prvom paviljonu sa zapadne strane. Paviljoni su identični i tipski, u čistoj kubičnoj geometriji sa jasnim horizontalnim i vertikalnim podjelama. Dvospratnice sa otvorenim vanjskim koridorima i ulazima u smještajne jedinice nalaze se sa sjeverne strane, gdje je na sredini koridora smješteno simetrično prostrano stepenište, sakriveno iza zida obloženog kamenom. Taj zid pruža predivan kontrast između monohromnog kamenog zida i šarene fasade u pozadini, izrađene od živopisnih murala i grafita.
Južna fasada paviljona ističe se lođama, čiju horizontalnost prekidaju drvene vertikalne letvice kao brisoleji, dok se u pozadini nalaze drvene grilje od poda do plafona. U polomljenom i zapuštenom stanju, po koja stolica i štrik sa štipaljkama svjedoče o nekadašnjem životu, dok grafiti razigravaju depresivnost trenutnog stanja. Parter oko paviljona je kaskadno uređen sa kamenim zidićima, stazama i stepenicama koje se spuštaju ka drugom dijelu plaže Kotlina.
Naravno, nisam mogao odoljeti da ne uđem u jednu smještajnu jedinicu, željan da vidim kako izgleda unutra. Kao i svaka tipska hotelska soba, i ova se sastoji od malog kupatila odmah sa lijeve strane ulaza, velikog prostora za plakare u hodniku, te glavnog prostora sobe za krevete i radni sto. Možda su tu nekada bile i fotelje ili stolice, ali sada je sve prepušteno zubu vremena. Na kraju, izlaz na lođu pruža predivan pogled na more i jedrilicu koja upravo plovi, čineći savršen kadar za završetak ovog melanholičnog, ali očaravajućeg putovanja kroz Bijelu kuću.
Grafiti na Gradele
Iako je hotel Bijela kuća većim dijelom stradao tokom požara 2022. godine, koji je uništio krovnu konstrukciju, oko objekta je i dalje ostao status quo, a njegova budućnost se čini neizvjesnom. No, to nije ono čemu ću dalje pisati. Mnogo puta sam spominjao graffite i umjetničke murale tokom pisanja, a svi oni su nastali kao rezultat jedne inicijative i ljubavi prema graffitima.
Moram biti iskren i reći da sam ovaj festival tokom istraživanja i bilježenja za obilaske na putovanju nekako propustio. Kada sam se vratio kući, vidio sam na Instagram storiju od drage koleginice Marine, studentice arhitekture u Splitu, da je na istom mjestu gdje sam i ja bio, Bijela kuća u Bolu, samo je prostor koji sam obilazio i fotkao sa po kojim prolaznikom bio pun mladih ljudi koji nešto rade i zabavljaju se, i taj prostor apsolutno drugačije izgleda. Kroz razgovor s njom, saznao sam više o svemu. Da smo došli sedmicu kasnije, potrefio bih ovaj festival i imao bih potpun doživljaj. No, nema veze, inspirisan sam ovom pričom pa ću prenijeti neke podatke koje sam uspio pročitati na internetu.
Naime, osnivač Festivala Graffiti na Gradele je Marko Boko, politikolog i strastveni zaljubljenik u grafite od malena. Lijepo mi je kada sam pročitao da je iz Bola, a da je studije i svoju profesionalnu karijeru ostvario u Zagrebu, gdje je kroz iskustvo u radu u svojoj profesiji uspio spojiti hobi i donijeti jedan novi kulturni događaj u Bol. Festival Graffiti na Gradele se održava od 2012. godine, kako Marko kaže u jednom od intervjua: "Ideja za okupljanjem u Bolu dobrim dijelom je došla zbog toga što sam ljeti sezonski radio i nisam s ekipom mogao ići po festivalima na obali. Pomislio sam kako bi super bilo da ekipa dođe i u Bol na crtanje, kupanje i druženje, i tako je sve i krenulo. Sramežljivo, ne suviše strukturirano i polako, s rastom iz godine u godinu – od poludnevnog događanja uz 10 grafitera do puna četiri dana programa, preko 30 umjetnika, 10 bendova, 15 DJ-eva i hrpe aktivnosti za mještane i posjetitelje."
Festival Graffiti na Gradele 2024, Marko Boko
Danas je ovaj festival jedan od najposjećenijih regionalnih događaja posvećenih grafitima i street artu. Održava se svake godine krajem jula u Bolu na Braču, a ovogodišnje izdanje trajalo je od 24. do 28. jula, uz dodatna tri dana zagrijavanja po provjerenom receptu iz prethodnih godina. Organizatori su i ovog puta pripremili bogat program koji uključuje radionice, takmičenja, koncerte i opuštanje uz crtanje grafita, more i sunce. Muzički lineup obuhvata izvođače poput Grše, Miach, Z++, IDEM, Kukus, Buntai, Krešo Bengalka, Luzeri, Bore Balboa i mnogih drugih, dok će crtački festival ugostiti umjetnike iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije, Njemačke, Austrije i Španije. Jedan od učesnika je i austrijski umjetnik PERK_UP.
Završna riječ- poruka
Priča o Bijeloj kući, kulturnom spomeniku Bola i djelu arhitekte Lavoslava Horvata, osvjetljava značaj arhitekture kroz vrijeme. Ova građevina, koja je prošla kroz različite faze – od dominikanske gimnazije do hotela i festivala grafita – pokazuje kako arhitektura može da se prilagodi i transformiše u skladu sa potrebama i vizijama društva.
Horvatova ostvarenja, kao što je Bijela kuća, naglašavaju bitnost očuvanja kulturno-istorijskog nasljeđa, dok istovremeno služe kao inspiracija za nove generacije arhitekata i umjetnika. Arhitektura nije samo umjetnost građenja, već i sredstvo za čuvanje i prenošenje kolektivnih sjećanja, kulture i identiteta.
Nadam se da će Bijela kuća nastaviti da živi kroz kulturne i umjetničke sadržaje, postajući trajni simbol kreativnosti i zajedništva. Važnost dokumentovanja i očuvanja ovakvih objekata je neprocijenjiva, jer kroz arhitekturu pamtimo prošlost i oblikujemo budućnost. Shvatamo koliko je važno njegovati sjećanja i prenijeti ih budućim generacijama, jer u tome leži ključ za bogatiju i svestraniju zajednicu.
boljani.info: https://boljani.info/stari-bol-foto
https://boljani.info/95-godina-turizma-u-bolu
https://pogledaj.to/arhitektura/lavoslav-horvat-svjetionicar-industrijske-arhitekture/
https://pogledaj.to/arhitektura/kontekstualni-ambijentalizam-i-moderna-lavoslav-horvat/
https://pogledaj.to/arhitektura/hotel-jugoslavija/
https://pamcenje-ck.com/lavoslav-horvat-187/
https://tehnika.lzmk.hr/horvat-lavoslav/
https://www.journal.hr/kultura/umjetnost-i-dizajn/street-art-umjetnik-perk-up-graffiti-na-gradele/
https://registar.kulturnadobra.hr/#/details/Z-4065
Piše Aleksandar Marić/FRONTAL
