Sva polemika se u principu svodi na „frljanje“ ekonomskim pojmovima i megalomanskim ciframa, koji/e običnim građanima ne znače ništa, osim što ih dodatno zbunjuju. Vlast potencira kako je ekonomija RS među najmanje zaduženim ekonomijama, ne samo u regionu već i u svijetu (kao da bilo ko od stanovnika od toga ima ikakvu korist), dok analitičari i opozicija konstantno ističu kako je RS faktički u bankrotu. I tako u krug, do eventulane izmjene vlasti prilikom koje samo dođe do zamjene pozicija te oni što su napadali sada počnu da se brane, a oni što su se branili sada počnu da napadaju. U principu, niko se ne hvata u koštac sa problemima, dok finansijsko stanje u Republici Srpskoj iz dana u dan postaje sve gore. Naprosto, populizam i tržišna ekonomija imaju dijametralne pravce kretanja. 

Trenutna situacija je takva da budžet Republike Srpske, realno, jedva preživljava, te isključivo zavisi od kreditne podrške (domaćih ili inostarnih institucija), dok se istovremeno političari busaju u prsa stvarajući privid finansijskog blagostanja, prepucavajući se koji dio BH je bolji u odnosu na onaj drugi, donoseći zakone koji dodatno usložnjavaju i opterećuju privredni ambijent, umjesto da rade na unapređenju istog. Svijest građana je do te mjere srozana i apatična da više nije bitno kolike su plate i penzije, te koliko u njih stane potrošačkih korpi, već da li se iste isplaćuju redovno ili ne?! Sve u svemu, duplo golo. Ono što posebno izbacuje iz takta jeste kada se političari počnu „frljati“ procentulanim vrijednostima rasta raznoraznih ekonomskih parametara, pa ističu kako je neki parametar imao rast od 10% u RS, dok je, zamislite, u Kini, isti taj parametar rastao svega 2% i sl. Objektivno, na upropaštenu i nepostojeću ekonomiju i minornu osnovicu rast od 100% na 1,00 KM, u apsolutnoj vrijednosti iznosi 1,00 KM! A priznaćete kako pompezno zvuči da je nekakav ekonomski parametar rastao čak 100%?! 

Slična situacija je i sa udjelom ukupne zaduženosti Republike Srpske u bruto društvenom proizvodu. Istini za volju, procentulani iznos ukupnog javnog duga u odnosu na bruto društveni proizvod (oko 50% u 2015.godini) Republiku Srpsku zaista svrstava u red srednje zaduženih ekonomija. Međutim, ono što je ovdje ključno jeste, da li privreda Republike Srpske ima ekonomsku snagu da generiše prihod i stvaranje dodatne vrijednosti sa kojim/om bi se navedene obaveze mogle servisirati? Odgovor je da nema. 

Samim tim i prethodno navedenih cca 50% udjela duga u BDP-u iz aspekta Republike Srpske ima mnogo teži i ozbiljniji prizvuk od onoga kako ga predstavljaju u ovdašnjoj javnosti. Uzmimo na primjer udio javnog duga u BDP-u Japana. Za 2015. godinu ovaj parametar je iznosio preko 220%! Da li to znači da je Republika Srpska skoro 5 puta u boljoj poziciji od Japana? Naravno da ne znači, naprotiv. Privreda Japana generiše stvaranje nove vrijednosti u dovoljnom iznosu da se predmetne obaveze mogu servisirati. Ono što baca posebnu sjenu na navedeni parametar o udjelu zaduženosti u BDP-u Republike Srpske jeste što se najveći dio angažovanih kreditnih sredstava, angažovanih od strane Republike Srpske, koristi za potrošnju odnosno infrastrukturne projekte koji ne mogu ispratiti dinamiku servisiranja predmetnih obaveza u dijelu stvaranja novih vrijednosti, odnosno imamo situaciju da zaduženost raste mnogo brže nego što raste BDP, dok sa druge strane angažovana sredstva ne vode ekonomskom uzletu privrede već završavaju u potrošnji, odnosno projektima koji ne generišu željene efekte. Upravo zbog navedenog Republika Srpska postaje sve više zavisna od kredita i to međunarodnih, uzmemo li u obzir da je, već sada, prilično iscrpila interne resurse (kroz emisiju obveznica i trezorskih zapisa na domaćem tržištu). Otuda i ne čudi ovolika nervoza sve češćim uslovljavanjima kreditnih aranžmana od strane MMF-a, a što sa druge strane iziskuje povlačenje očajničkih poteza vlasti u RS kroz ad hoc izmjene zakona kojima se dodatno usložnjava privredni abijent (ukidanje priznanja ulaganja u tuđu imovinu sa ciljem obavljanja registrovane djelatnosti kao poreski priznatog troška, ukidanja podsticaja za zapošljavanje, ukidanje mogućnosti priznanja troška na kupovinu mašina u cilju podsticanja proizvodnih djelatnosti, komplikovanja birokratije, preduvavanje stopa za poreze i doprinose itd.), ugrožava postojeći stepen razvijenosti privrede, te potencijalni investitori odvraćaju od same pomisli da bi neki od svojih biznisa mogli preseliti u Republiku Srpsku.

Ono što predstavlja ogorman problem jeste što se navedena situacija neće moći riješiti čarobnim štapićem, posebno ne u kratkom roku, al' ono što je još važnije jeste da se pod hitno treba uhvatiti u koštac sa navedenim problemom. Prethodno navedeno zahtjeva maksimalan konsenzus i vrlo mukotrpan rad kako bi se samo zaustavio negativan trend. Svaki dodatni kredit iskorišten za servisiranje dospjelih obaveza, ulaganje u infrastrukturne projekte koji ne mogu generisati adekvatan rast, krpljenje budžetskih rupa, kupovinu stvaranja privida socijalnog mira korak je ka sunovratu budućih generacija.  Ali daleko od toga da je situacija beznadežna i da se pravac „broda“ ne može okrenuti u pozitivnom smjeru! Samo treba krenuti što prije!

Autor: Srđan Praštalo