I u zaborav tone sve više kad god neko od domaćih političara u Jasenovcu, ili kakvoj drugoj za to pogodnoj prilici, izjavi nešto zapaljivo. Možda bi bilo smiješno reći da je Maks Luburić zahvalan na tome što ga neprimjetno zaboravljaju, ali bi mu sigurno bilo drago što će jednog dana, kad priča iz Jasenovca potpuno nestane, i on prestati da postoji kao masovni egzekutor. Nekim drugima možda (p)ostane junak. No, ovo nije priča niti o Maksu Luburiću, ni o NDH i ustašama. Zaborav je ono čemu su ova slova posvećena.

Recimo da se svako od nas počne zanimati za Holokaust. Prvo bismo počeli pretraživati internet, svakodnevno bismo se upoznavali sa novim ciframa o broju žrtava, saznali bismo imena egzekutora, te bi to postala naša povremena kafanska tema. Naposljetku bismo naišli na „Šindlerovu listu“ i pogledali je uz kokice. Nakon toga se saživljavamo sa žrtvama, osuđujemo ubice i ideologe. Jednostavno osjećamo da smo upoznati sa istorijskom situacijom.

Srpski objektivni posmatrač zločine u Jasenovcu može osuđivati svaki dan po nekoliko puta pismeno i usmeno, svaki dan se upoznavati sa novim ciframa o broju jasenovačkih žrtava, koristiti nestanak skoro milion ljudi u svrhe populizma, saznati imena masovnih ubica i njihovih ideologa, pričati u kafani o tome. I? I dalje će biti jedini na svijetu koji zna tu priču. Tačnije, nalaziće se na pustom ostrvu istorije, svijetu potpuno nepoznat, miljama udaljen.

Zamislimo li da objektivni posmatrač dolazi iz Švedske ili Kanade, prvo bi počeo pretraživati internet. Onda bi se svakodnevno upoznavao sa novim ciframa o broju žrtava. Pogledao bi film?! Pogledao bi film zbog kojeg bi se emotivno povezao sa žrtvama, te osudio ubice i ideologe, i onda kasnije o tome pričao sa kafanskim jaranima? Upravo zbog filma ovo nije priča o Maksu i ustašama, nego o tome zašto se emocije objektivnog posmatrača iz Švedske ili Kanade neće povezati sa žrtvama Jasenovca, i to zato što taj film ne postoji.

Dakako da film postoji u scenariju i ideji Tihomira Stanića, koji je 13. januara odustao od snimanja, jer mu „niko ne daje pare“ već deset godina. Kako to, zapitaće se čitalac, kad su perjanicima moderne srpske politike puna usta jasenovačkog zločina? Kako to da niko ne daje pare za upoznavanje svijeta sa jasenovačkim stradalnicima, kad je baš 7. oktobra 2016. Ivica Dačić rekao da „svet mora da zna istinu o stradanju Srba“ i dodao da je „ćutanje o zločinima zločin“? Kako uvaženi ministar Dačić zamišlja upoznavanje tog svijeta sa stradanjima iz Jasenovca, ako nije spreman da „pogura“ onoga koji tu priču svijetu i priča? Dakle, ministar Dačić ili ne zna šta je svijet ili misli da je BETA (agencija kojoj je dao izjavu) svjetski medij pa da njegove riječi dopiru i do najudaljenijih stanovnika Aljaske.

Budući da naši političari ne daju takve izjave svjetskim agencijama, a ni finansijsku podršku onima koji bi jasenovačke zločine svijetu i predstavili, to nas indirektno upućuje na tužni zaključak da oni planetarno ćute, što nas dalje vodi do toga da su oni zločinci, jer je (po Dačiću) „ćutanje o zločinima zločin“.

Takođe, u svojim naizgled patriotskim naletima znali su mnogi, pominjući genocid, davati zapaljive izjave o ovom logoru. Stiče se utisak da su na tu temu govorili isključivo zbog toga da bi u našim očima, a ne u očima svijeta, sliku o Jasenovcu predstavili kao zastrašujuću, a sebe kao zaštitnike. Složimo se da je to licemjerno, jer svaki Srbin danas zna šta je Jasenovac i bez toga da mu neki politikanti o tome pričaju. Namjerno istaknimo to danas, jer se sa stoodstotnom sigurnošću ne može reći da će stanovništvo za tri generacije znati za taj zločin, kao što današnji mnogi mladi ljudi iz Hrvatske za Jasenovac nikad nisu čuli. I zbog toga su izjave naših lidera licemjerne i populističke, jer da neko od njih zaista želi zaštiti istinu Jasenovca pružio bi finansijsku podršku onome ko obezbjeđuje da ta istina bude filmski ovjekovječena.

Pošto novca za ovaj film nije bilo, moramo vidjeti na šta su naše patriote taj novac trošile od 2007. kad se krenulo u realizaciju filma. Tako je Vlada Republike Srpske između 2008. i 2012., potrošila više od sedam miliona maraka na vozni park i njegovo održavanje, od kojih su na luksuzna vozila potrošena neka dva miliona. Dok je za zgradu za predstavnike Republike Srpske izgrađenu u Istočnom Sarajevu potrošeno skoro trideset miliona maraka. Troši se i dalje na sve strane, i za svašta ima miliona osim za Stanićev film, koji zahtijeva ni više ni manje nego dva miliona evra.

Da bismo utvrdili da li je dva miliona mnogo za izradu jednog ovakvog filma, utvrdimo neke finansijske činjenjice. Pa dva miliona evra je trinaest minuta Šindlerove liste. Dva miliona evra je pola voznog parka vlade Republike Srpske, koja je, usput rečeno, bila najveći donator za renoviranje patrijarhove vile od 800 hiljada evra. A kad smo već kod patrijarha, to je onaj gospodin što je aprila 2015. izjavio da „zločin u Jasenovcu treba oprostiti, ali ne zaboraviti“. Film od dva miliona evra bi takođe nastao ako bi svaki stanovnik Beograda donirao, u prosjeku, nešto više od jednog evra. Novac bi se skupio kad bi svaki Srbin iz dijaspore ovom filmu donirao oko pedeset centi, ili kad bi svaki Srbin iz Republike Srpske dao malo više od dva evra, istorija bi bila zadovoljena, a žrtva Jasenovca nikad zaboravljena. Kad bi se, međutim, donacija tražila od svakog ko se smatra Srbinom, možda bi svako od sebe odvojio onoliko koliko iz njegovog novčanika izbije jedan štapić za uši.

Patriote iz Srbije svoju podršku iskazuju isključivo navijački, riječima, dok novac namijenjen podršci kulture umjesto u očuvanje istorije i „slanje poruke svetu“, daju jednokratnim filmskim ostvarenjima koja su danas tu a sutra u lijepim sjećanjima. Bilo bi poštenije kada niko ne bi dobijao državne pare za filmove, a ne ovako kada se za sponzorima traga po stranačkim kanalima. Složićemo se da postoji lista filmova u čijem su ostvarenju učestvovali Srpska banka, Elektroprivreda Srbije, Ministarstvo kulture i informisanja itd.

Sve ovo ukazuje i na to da oni koji srpske lidere nazivaju nacionalistima i patriotama, žive daleko od stvarnosti, jer patriote ni u kom slučaju ne bi tjerale sopstvenu istoriju u zaborav. A oni koji samo pričaju, bez da urade išta značajno za stvarnu sliku o Jasenovcu u svijetu, jesu ništa drugo do populisti koji misle da su vječni. Ali, kao što sam Stanić reče: „Ništa u životu ne traje vječno, osim umjetnosti i lične slobode za koju se čovjek sam izbori.“

Jednog dana, ipak, može doći neko ko će na ozbiljan način shvatiti jednu priču Jasenovca, i koji neće pitati koliko košta. Pitajmo koliko košta kad su u pitanju vladina auta i helikopteri. A ne pitajmo koliko košta Jasenovac, jer bi nas neupućivanje svijeta u jednu takvu priču moglo koštati identiteta i slobode.

A on i dalje mirno spava.

Autor: Srđan Barašin