Internet populacija, većinom ona sa oznakom -40, je sa oduševljenjem dijelila/dijeli protestnu melodiju koja govori o tome da trebaš misliti svojom glavom i ustati iz klečećeg položaja reagujući na svakodnevna ponižavanja.

Međutim, veoma zanimljivo u ovom epifanijskom notnom otkriću je to da se na pjesmu zagrijavaju skoro svi koji je poslušaju: i oni koji su dio sistema, i oni koji ga podržavaju i oni koji su oštro protiv njega. Poluge sistema aplaudiraju rimama uz misao da su baš oni onaj zdravi segment društva koji skida kacigu kada dođe vrijeme da se pendrekom udara po rebrima demonstranata. Pristalice sistema smatraju da oni podržavaju zdrave dijelove vjerujući svjesno i nesvjesno da i nisu dio stroja, a oni koji su kontra obrasca mašine, protiv su sa razlogom, jer je nešto trulo u državama jugoslovenskim. Pluralitet sviđanja nema obrnute proporcije, stih se primio kod skoro svih. Pjesmicu će narednih dana zvižduckati umorni mladi radnici koji daju leđa za crkavicu koja će se uskoro moći porediti sa onom koju dobijaju trudbenici u mas-proizvodnji u Tajvanu. Pjevušiće je studenti kojima svaki dan sistem smanjuje i ono malo prava što imaju, a povećava im samo cijene hrane u menzama i smještaja u studentskim domovima. U sebi će je ponavljati nezaposleni sa željom da jednom preraste u zbilju, a prezaposleni će je prizivati u svojim snoviđenjima. Ali zajedničko za sve skupine je da će u globalu one učiniti veliko ništa da se rima pretoči u stvarnost. Da, mnogi će maštati kako se svrgava vlast i kako se ista u zatvore šalje zajedno sa opozicijom, ali neće učiniti niti jedan korak da do istinske revolucije dođe. A koraci počinju od ličnog okruženja, ne od nasilnog upada u institucije sistema. Kada treba raspravljati o gorućem problemu za svakodnevno življenje i vidjeti kako se on može prevazići, mnogi se ne pojavljuju na sastancima stanara zgrade, ne odazivaju se na pozive studentskih organizacija, ispare prvi na sindikalnim okupljanjima, u korpu za smeće šalju pismena sa datumima održavanja savjetovanja za nalaženje posla. Skoro niko se ne cima, a svi u glavama sanjaju promjenu.

Mimo ovozemaljskih problema građana, u većoj igri, opozicija svrgava vlast sa željom da ona uspješnije radi ono što vlast odlično sprovodi u djelo, a to je veliko ništa. Vlast optužuje opoziciju da izdaje sve i svakog, idući ka tome da samo ona zna pravilno i na ispravan način sprovoditi četvorogodišnje planove velikog ništa. A uspješnost u sprovođenju velikog ništa uopšte nije teško ostvariva. Kada može Sjeverna Koreja u finalu Mundijala rastočiti Brazil sa 8 naprema 1, zašto bi dosezanje velikog ništa kod nas bilo išta drugačije od tog uspjeha? Veliko ništa oslikava ovo društvo i samu srž većine pokreta na ispaćenom parčetu zemlje nekada zvane Jugoslavija. Veliko ništa na djelu, veliko ništa u planovima, veliko ništa u zbilji. Indiferentnost i nezanimanje uz povremeno „loženje“ oslikava svakodnevicu velikog ništa.

Kao što se za devedesete govori: „Mi tu nismo mogli ništa“, „Mnogo smo mi bili mali da diramo u planove velikih“, „To su nama namjestili“, tako se za današnjicu nalaze opravdanja: „Samo luđaci idu protiv sistema“, „Ne možeš se sa rogatim bosti“, „Ćuti, dobro nam je ovako, samo da se ne pripuca“, „Odlično je nama, pogledaj kako oni u Africi nemaju `ljeba da jedu“ itd. Gledajući iz moje udobne stolice i jedna i druga i treća opravdanja su u isto vrijeme istinita i smiješna. Istinita su jer pojedinac teško može protiv uigrane mašine, i vrlo često gubi u bitkama sa rogatim, ali su smiješna baš zato što su to opravdanja, a ona se nalaze onda kada nisi bio dovoljno dobar da pobijediš. Onda kada nisi Sale Đorđević da je ubaciš u zadnjoj sekundi, ili kada nisi Pančev da je hladnokrvno smjestiš u mrežu zapisujući se u istoriju. A skoro svi za sebe misle da su pobjednici. Skoro svi o sistemu isto promišljaju, ali rijetko ko to glasno kaže. Skoro svi bi da protestuju, ali prvi ostaju u kućama kada protesti dođu. Skoro svi vole svoju državu, i izdajice su im oni koji su kao takvi etiketirani… a kada vremenom i sami postanu izdajice, shvate da su ćuteći postali dio ludila. Skoro svi vole kada naši pobjeđuju, ali kada gube, onda su najgori. Skoro svi znaju da ništa ne valja, ali opet ne čine ni najmanji napor da se pokrenemo sa mrtve tačke. Skoro svi su dio indolentne većine koja od šume ne vidi drveće.

Rijetko šta se postiže preko noći, a pogotovo velike promjene. Mali koraci su rješenje. Kada se počinju graditi grandiozni projekti, zida se cigla po cigla i tako se ideja i mašta pretvaraju u stvarnost. Sudije, država, vlast, sistem – svi oni dolaze iz naroda, a to znači i od pojedinca. Pojedinac kao jedinka je često nevoljan da bilo šta učini, ali nije nemoćan, samo ako ima volje da bude zidar koji slaže ciglu po ciglu. Zato kao pojedinac, pjevuši pjesmu BS-a, ali sljedeći put kada vidiš da momak udara djevojku na ulici, priđi i pokušaj zaustaviti to. Učlani se u organizaciju koja radi pozitivne stvari i unapređuj svoju okolinu. Napiši tekst o onome što te tišti i objavi ga. Ne boj se reći šta misliš, nezainteresovanost ubija, a oštre riječi su odličan lijek za letargiju. Osnuj sa drugarima interesnu grupu, neformalnu organizaciju ili udruženje građana i učini napor da ovaj svijet bude bolji. Kada sljedeći put budu protestovali oni koje podržavaš, odvoji pola sata svog vremena i pridruži im se. Pomozi sijedom komšiji da napiše odgovor kojim će začepiti usta Komunalnom preduzeću koje ga potkrada godinama. Kada vidiš poziv za zanimljivo predavanje, otiđi na njega i dodatno se obrazuj. Ne dozvoli da ti formalna škola ukine pravu cjeloživotnu edukaciju. Sa tim ćeš graditi budućnost društva. Pomozi starom od rođaka u njegovoj borbi sa nezajažljivom bankom. Istraži presude, zakone i dopise. Nađi rupu i budi dio njegove pobjede. Dijeli znanje koje stekneš sa drugima. Koliko god se ono prodavalo, znanje nije klasična roba, već opšte dobro koje mora biti jednako dostupno svima i u čijim blagodetima treba svako da uživa. Usprotivi se većini onda kada misliš da ona griješi, ma kako to nepopularno bilo. Kritikuj kada misliš da treba kritikovati. Pridruži se drugarima koji uređuju dvorište tvoje zgrade, kada vidiš da rade nešto korisno na njemu. Potpiši peticiju, onda kada ona unapređuje život tebe i tvoje okoline. Pokloni matursku haljinu ili odijelo onima koji si to ne mogu priuštiti. Volontiraj na događajima koji čine razliku. Daj krv u najbližoj ustanovi koja je za to opremljena. Doniraj koju novčanicu pozivom. Nauči novi jezik i pokreni se, da bi sutra mogao, kroz kontakte koje si ostvario, da praviš budućnost ovog komada zemlje. Dođi na sastanak stanara zgrade, studentske organizacije ili sindikata i jasno iskaži svoje mišljenje i pokušaj biti incicijator promjene. Kada vidiš korupciju, prijavi je. Koliko god se činilo da to ne mijenja ništa, jednom će uroditi plodom, a to jednom nekada čini razliku. Izađi na izbore, ma koliko isti bili kradeni. Kada 90% stanovništva izađe da bira, a budu pokradeni, do kada će se ta krađa moći održati? Sam napravi promjenu ne čekajući Godoovsko masovno nezadovoljstvo.

Uradi nešto, samo da to nešto ne bude veliko ništa. Recept za uspjeh je jasan – radi suprotno od onoga što rade poluge na vrhu sistema, idi malim koracima i slušaj savjest. Dovoljno je samo to, od što više ljudi, i sistem će postati bolji. Ne moraš da se tučeš sa policijom, bježiš od agenata Štazija, zazireš od Sekuritatee ili proživljavaš torturu u mračnim podrumima. Velika i istinska revolucija ne počinje tako što hiljade ljudi ustane odjednom, nego tako što jedan po jedan čovjek promijeni svijest i počne raditi male stvari koje čine razliku. Napravi skretanje od kojega će svijet postati ljepše mjesto za život. To je svakako bolja opcija nego pjevušenje pjesme BS-a i kritikovanja svega i svačega u bašti kafića, dok ti revolucija prolazi kroz maštu, ispred očiju.

Izvor: dejanlucka.wordpress.com