Za svaku odgovornu vlast ovo bi trebalo da bude poražavajuća vijest, pravi šamar, jer je to dokaz da ono šta su trebali nisu čestito i dobro uradili. Nijedan ozbiljan čovjek olako ne napušta porodicu da bi poput avanturiste srljao grlom u jagode i odlazio u tuđinu gdje mu se niko neće obradovati. Zato i ovu zabavu treba shvatiti kao plod ogorčenja na državu i opštinu, a nikako kao izraz radosti i sreće.

I jedini čelinački obućar Siniša Guska ovih dana stavio je katanac na svoju radnju nadajući se da će u inostranstvu zaraditi koru kruha i svojoj petočlanoj porodici stvoriti kakve-takve uslove za normalan život.

Ne mogu više izdržati. Godine prolaze, a ja nikako na nulu da izađem. Ni ovo što mi je obećano u Njemačkoj nije ohrabrujuće, ali je u svakom slučaju bolje od onog što imam ovdje. I ja bih pravio feštu, ali nemam odakle – priča Siniša, grmalj od čovjeka koji je u svom kraju poznat kao ugledan i vrijedan domaćin.

Čelinac je ovim činom postao prepoznatljiv po još nekim negativnom fenomenima – pored toga što je vjerovatno jedini grad u svijetu bez parka, sada će biti i jedini grad bez obućara i mjesto gdje se prave fešte kad se iz njega odlazi.

Obućarski posao odavno je u krizi, ali ja svakodnevno imam na desetine mušterija. Većina poslova su za mene u finansijskom smislu beznačajni i ne mogu ih naplaćivati, ali su to korisne stvari za građane. To su sitne opravke koje produžavaju vijek obući, torbama, remenju i sl. Čuo sam da u drugim opštinama deficitarne zanatlije imaju razne subvencije od svoje lokalne vlasti jer su višestruko korisni građanima, a ja sam ovdje u Čelincu tretiran kao bankar, apotekar, kafandžija. Decenijama sam sebe zavaravam da će se stanje popraviti i tako sam zalud potrošio vrijeme i svoju porodicu doveo u težak položaj poput neodgovornog čovjeka – govori Siniša ogorčen i na sebe i na društvo.

Obućarski zanat završio je u Banjoj Luci. Kao mladić prvo zaposlenje dobio je u Tvornici obuće «Bosna» gdje je radio do njenog stečaja, a onda došao u Čelinac u obućarsku radnju Dragutina Modića Cige, koji mu je očinski savjetovao da negdje na strani traži hljeba jer «u Čelincu pošten čovjek malo šta dobrog može očekivati». Nije vjerovao. U dvadesetdrugoj godini života zatekao ga je rat. Kao borac slavne 16. oklopne brigade od jeseni 1991. do proljeća 1996. godine prošao je najteža ratišta. Koju godinu nakon rata iznajmljuje poslovni prostor i u njemu otvara obućarsku radnju na koju nakon deceniju upornog i nerentabilnog održavanja stavlja katanac.

Nikada, ama baš nikada, nisam dobio ni marku ni na ime toga što imam troje djece, ni na ime toga što sam kao borac prve kategorije uz to i deficitarni zanatlija. Od svoje kuće u selu Kablovi do posla u Čelincu u jednom pravcu pređem 20 kilometara. Ni za gorivo i održavanje auta nisam mogao zaraditi. Dok sam ja ovdje džaba radio, supruga Jasna mi je teškim poslovima na njivi i u domaćinstvu hranu i odjeću djeci obezbjeđivala. Da sam invalid, imao bih makar neka primanja i dobar izgovor – ogorčen je Siniša.

Kaže da je imao više sreće nego pameti jer mu je porodica jedina svijetla tačka. Sin Teodor, o kojem su «Čelinačke novine» prije desetak godina pisale kao o odličnom đaku naročito talentovanom za strane jezike, privodi kraju Bogosloviju u manastiru Krka, Goran mu pohađa drugi razred kulinarske škole u Čelincu, a Jovan je tek krenuo u prvi razred osnovne škole.

Sličnih primjera u Čelincu je na desetine. Odlazak, gotovo bježanje iz zavičaja, mladih ljudi koji treba da stvaraju i proširuju porodicu, ali i da su uzdanica njihovih roditelja kojima će uskoro biti neophodna tuđa njega i pomoć, primjetan je na svakom koraku. Gotovo pa je nemoguće dobiti pristojno radno mjesto na osnovu svojih kvaliteta, a mimo političke volje. Razumnog čovjeka koji je cijeli svoj život radio kao mrav da bi stvorio dobre uslove za svoju dostojanstvenu starost i perspektivnu mladost svojih potomaka mora da uhvati panika. Čemu ovo vodi? Kome će pripasti ova zemlja? Znaju li naši političari da ovakvim svojim (ne)radom zapravo sijeku granu na kojoj sjede i s koje obezbjeđuju svoju poziciju? Kad neki društveni problem postane očigledan, uglavnom je kasno za ispravke, a onaj ko unaprijed vidi uglavnom je predmet podsmijeha palanke i političkih manipulatora. Od kada je svijeta i vijeka to je tako! Pa, narode – sretno u jagode. Berba je 2. oktobra! Za jagode kasno, ali triježnjenje uvijek ima smisla.

Izvor: celinacke.com - Borislav Maksimović