“Najslađe je svojom rukom, makar i uz asistenciju”, napominje.

Ime mu je Alen Hedo i živi u Goraždu, a kao i u našoj priči o Emini, on se nama javio prepoznavši kampanju kao vrlo bitnu za sve osobe sa invaliditetom u BiH. A onda smo i mi prepoznali zašto je baš njegova priča bitna za društvo u kojem živi.

„Prve prepreke počele su polaskom u osnovnu školu. Prva i najteža prepreka je bila kada ključni ljudi škole mojim roditeljima daju prijedlog da, bez obzira što moje zdravlje nije sporno za školovanje, ne idem u školu, s pitanjima kako će oni to, teško je to, što će im obaveza. Inače, živim u naselju 2 km udaljenom od osnovne škole. Nisam mogao da idem autobusom, a nisam mogao ni da idem pješke, kako bih pratio nastavu pa sam bezbroj puta bio nošen u rukama moje mame (što je dokaz da su majke najveći borci kad se porodica suoči sa invaliditetom jednog svog člana), dok je otac, sa druge strane, uvijek bio tu i trudio se da zaradi da bi mi priuštio školovanje i normalno djetinjstvo uopšte“, priča na početku Alen.

Arhitektonske i tehničke barijere nisu tu stale. 

“Školovanje sam nastavio u MSŠ Enver Pozderović, na smjeru ekonomski tehničar. Naravno, tu se prepreke nastavljaju - ako je kabinet informatike na spratu, nekadašnji školski drugari, a danas moji životni prijatelji su me nosili kako bih bio ravnopravan sa njima. Visokoškolsko obrazovanje sam započeo na Pravnom fakultetu, gdje se prepreke nisu ni prekidale, najviše arhitektnoske prirode, ali moji roditelji i moje kolege, nisu odustali od pružanja podrške i pomoći da bih došao do zvanja diplomiranog pravnika a kasnije i počeo da upisujem ocjene u indeks master studija Pravnog fakulteta Univerziteta u Sarajevu“, kaže.

Od svih radosti koje bi mogao nabrojati, s posebnim ponosom ističe to što samostalno vozi automobil, u državi koja nema specijalno prilagođene programe za obuku budućih vozača koji imaju neku vrstu invaliditeta.

Naklonost okoline, smatra, dobio je pozitivnim stavom koji je zadržao bez obzira na svakodnevne poteškoće sa kojima se susretao.

“Danas kad, kao zrela osoba, sagledam stvari sa određene distance, prepreka je bilo mnogo, i na ulici i u kontaktu sa zvaničnim institucijama sa kojima smo kao porodica morali da se susrećemo, ali smatram da najbitnije ne posustati pred svime i naći razlog više zašto svaku prepreku treba proći, zbog koje ćemo danas ili sutra biti jači, snažniji, hrabriji“, ističe. 

A on nije posustao.

„Svako pojavljivanje na ulici, u gradu ili bilo gdje izaziva određeni nivo predrasuda od osoba koje nisu bile u prilici da upoznaju, komuniciraju ili imaju bliži susret sa osobom sa invaliditetom, ali sam siguran da osoba sa invaliditetom može da utiče na te predrasude na način da svojim prisustvom dokažu da su drugačiji ali da vrijede, da su bitni i potrebni tom društvu i gradu u kojem se nalaze“, naglašava.

Život sa invaliditetom nosi mnogo izazova, u kojima se posebno ističe nerazumijevanje osoba bez invaliditeta za kompleksnost invaliditeta kao stanja.

“Teško je objasniti nekome nešto što im je posve strano, jer za osobu bez invaliditeta nije jednostavno razumjeti šta je ograničenje koje donosi invaliditet, nije lako da shvate kako je to kad ne hodate, ali da vas to i dalje ne sprečava da živite. Ali ono što smatram sasvim jasnim i nečim što ne treba da se mnogo objašnjava, jeste da je život sa invaliditetom putovanje kao i život bez invaliditeta, ali da je invaliditet samo podstrek da to putovanje ispuniš i organizuješ bez obzira na ono što će te na tom putu ograničavati“, objašnjava.

Ipak, smatra se srećnim čovjekom i za to navodi dva osnovna preduslova.

“Kad je invaliditet u pitanju, prvi i glavni dio tog recepta je vjera, u religioznom kontekstu i u svoju porodicu i da prihvatite sami sebe, te da vas apsolutno ne zanima šta će ko reći negativno o vašem invaliditetu. Tim stvarima se i lično sam nasmijem, poslije ovoliko godina. Drugi dio čine zajedno istrajnost, trud i rad za svoje bolje danas, sutra i budućnost, pa onda i vjera u ljude koji ne da su tu da bi dokazali tvoju različitost, već su tu da bi tebi kao i sebi pomogli da prepreke sa kojima se susrećeš što brže i jednostavnije prođeš“, kaže.

Naš sagovornik još jednom apostrofira šta je njemu pomoglo da dođe do tačke u kojoj je danas i to poručuje svim osobama sa invaliditetom u BiH.

„Prihvatite sebe onakve kakvi jeste, a najbolji ste i sebi i drugima kad to uradite. Niti jedan posao, niti jedan dan, niti jedan poduhvat ne počinjite na način da bi od njega odustali i ne ispunili ga baš onako kako vi mislite da trebate, već radite, borite se, i nikad ne odustajte, jer nije bitno koliko puta u životu padnete, bitno je koliko ste se puta podigli i nastavili dalje, po mogućnosti sa osmjehom“, zaključuje on.

Priča je nastala u okviru kampanje #PonosniNaSebe, koju u periodu april - decembar 2016.godine provodi organizacija MyRight u saradnji sa pet koalicija organizacija osoba sa invaliditetom u BiH.

Ana Kotur za MyRight