O njegovom posve neobičnom imenu, malo se zna. Pisanih tragova nema, ali u selu veruju da je imenu Kaštijelja „kumovala” tvrđava – kastel, u kojoj su se od teških ratova odmarale i grčka i osmanlijska vojska.

Selo se, kaže Kruno Vlačić, prvi put pominje još početkom 19. veka, dok su njegovi prvi doseljenici bili prognanici od Bune i sa Huma u Hercegovini, te iz Pljevalja.

Danas ispod i između Velikog brda, Gradine, Kozjače i Karaule u Kaštijelju, samo oko sto pedeset seljana iz porodica Filipići, Vlačići, Vukajlovići, Milići, Markovići, Maksimovići, Mićići... A tamo negde sedamdesetih bilo ih je deset puta više. I u školi, od koje su danas ostale samo ruševine, bilo je 120 đaka. I na desetine zaposlenih seljana...

U Kaštijelj se dolazi petnaestak kilometara dugim makadamom. I Austrougari koji su ovde eksploatisali rudu, ali i mnogi posle njih išli su u Kaštijelj, istim drumom, jedinim regionalnim putem koji, ni do danas, nije asfaltiran. Možda bi i bio da nije na razmeđi kladanjske, šekovićke, živiničke i kalesijske opštine. Svi su na sebe preuzimali obavezu da završe put, ali i odgovornost za to, ali se na tome sve i završavalo.

– Ali i sa tim makadamom i nebrigom u Kaštijelju se opstajalo. Zločine koji su nam činjeni, uvek smo praštali. Ali ih nismo zaboravili. Ako ni zbog čega drugog onda radi generacija kojima su koreni duboko u zemlji Kaštijelja, kaže starina Kostadin Vlačić.

Gore iznad sela izdigla se crkva Svete Petke. Na zidu uz crkvena vrata ploča, a na njoj ispisano: „... neka generacije koje dolaze, znaju i pričaju da ovaj sveti hram sagradiše Janko i Kruno Vlačić.”

– Možda bi hram bio ranije završen. Ali podosta materijala koji je za crkvu nabavljen pre rata, potrošili smo za gradnju zemunica u kojima smo, braneći Republiku Srpsku proveli skoro ceo rat, kaže Janko Vlačić.

U Kaštijelju se i danas može čuti priča o Grcima koji su blizu sela, imali svoje utvrđenje. Iz njega su pobegli na konjima koji su, kako kaže legenda, bili potkovani naopako. Radivoje Vukajlović priča o tome, ali i o džamiji koja je, dole prema Kladnju, podignuta na temeljima pravoslavne bogomolje.

– Svi pravoslavci koji su dolazili u crkvu, a bila su ih čitava sela, tada su prešli u islam. Koliko je ta džamija priznata u islamskom svetu vidi se i po tome što su muslimanskim vernicima koji dođu na hadžiluk u Meku, govorili kako „nisu trebali dolaziti u Meku ako su tri puta godišnje klanjali u džamiji u Džebarima”. Dakle, onoj koja je podignuta na temeljima naše crkvice. Ta tri dolaska u Džebare bila su dovoljna da se postane hadžija. I to bez odlaska u Meku, priča Radivoje Vukajlović

Radivoje je bio šumar u revirima oko Han Pijeska, a kada je raspoređen u rodni Kaštijelj počeo je sa pošumljavanjem. Sve što se danas vidi pod četinarima to je Radivojevo. Starina se, sa oko dva miliona sadnica bora koliko je zasadio, odužio dedovini na najbolji način.

Kostadin – Kosto Vlačić u Kaštijelju je posebna priča. Bio je radnik velike „Šipadove” porodice. Momčina. Kažu da nadaleko nije bilo jačeg. A takav je bio i curama na oku.

– Ja sam ti na crkvenim zborovima bio savetnik za udaranja i mirovanja. Kada bi’ ja došao do crkve, niko nije smeo da se bije. Uvek sam se borio za pravdu i poštenje... Bio sam ti takav i u „Šipadu”. Najbolji među najboljima. Pet puta su me stavljali u novine, a za nagradu sam bio i u Baošiću i Postojnskoj jami, kaže Kosto i na kraju dodaje da ima puno medalja sa takmičenja šumskih radnika.

Izvor: politika.rs, 7.1.2009