Jedan takav primjer bila bi i ona čuvena rečenica sa bedževa iz devedesetih godina: „Čedo, oženi me“. Po svim rečnicima i gramatikama, pravilno bi bilo „Čedo, oženi se mnome“ („oženi se sa mnom“ takođe ne bi bilo dobro, zbog suvišnog prijedloga ispred instrumentala). Ko još danas, u svakodnevnom govoru, kaže „mnome“?!?

Prije pola vjeka, u svojoj gramatici, Mihailo Stevanović je pisao: “Poznatom nejednakošću muškarca i žene u prošlosti lako je objasniti oblik padeža sredstva u kome se upotrebljava ime djevojke odnosno žene u funkciji dopune glagola (o)ženiti se”.

Tome u prilog ide i prefiks o-, koji u ovakvim glagolima označava sticanje nečega, snabdijevanje onim što znači osnovna imenica, kao u ovlastiti dati (kome) vlast, obojiti premazati bojom, okućiti se steći kuću i slično. Oženiti se, dakle, bukvalno znači steći ženu, kao sredstvo za rađanje djece, vođenje domaćinstva i ostalo. Jasno je da je takav glagol, kao i mnogo šta u jeziku, nastao u vrijeme kada se ni o romantici, ni o rodnoj ravnopravnosti ni „R“ nije znalo. Jedan takav primjer pomenuo sam i prošlog puta: brojne imenice tipa dvojica, petorica, koje se odnose isključivo na muškarce, dok ih za žene nema.

Još od kraja 19. vjeka pored oblika oženiti se (nekom) počeo je da se javlja prelazni oblik oženiti (neku), možda i zato što je jednostavniji za upotrebu, ali prije svega pod uticajem njemačkog heiraten. Kao i u drugim zapadnoevropskim jezicima, njemački glagol je prelazan i upotrebljava se za muškarca i za ženu podjednako, dakle znači i „oženiti se“ i „udati se“.

Uzmimo primjer iz najnovijeg, svima znanog srpsko‑nemačkog braka. Dvanaestog jula u Veneciji, Bastijan je mogao da kaže „Ich heirate Anna“, a Ana, ako je govorila njegovim jezikom, „Ich heirate Bastian“. Srpski i hrvatski gramatičari, a prije svih Maretić, osudili su „oženiti (neku)“ kao germanizam, napominjući da prelazno ženiti i oženiti postoje u našem jeziku, ali samo u značenju „naći (nekome) ženu“, kao u „Sutra ženim sina“. Onda se oglasio i Petar Kočić... ali o tome ćemo iduće nedjelje.

Ivan Klajn