Naime, Triviću je trebalo šest radnika, od je jedva našao dva, zbog, kako su mu mještani rekli, činjenice da se radi o firmi iz Banjaluke. 

„Mi smo u Vogošći pravili lokal i bilo nam je potrebno šest radnika. Nakon objavljivanja oglasa jedna žena nam je rekla da za nas neće niko raditi. U tom trenutku to nismo shvatali ozbiljno. Međutim, ispostavilo se da je bila u pravu, pa smo od 6 radnika koliko nam je trebalo, uspjeli da nađemo samo dva, a ostali koji su se i javili, kada su čuli da je riječ o firmi iz Banjaluke, nisu bili voljni da rade“, rekao je Trivić i dodao da je ovako samo sa Vogošćom i da u drugim dijelovima Sarajeva nije imao sličnih problema.  

On je izjavio i da je firma nakon toga promijenila oglas i kontakt ime (stavljeno bošnjačko ime), nakon čega su se ljudi počeli javljati i kvota neophodnih radnika je glatko ispunjena. 

Ovaj slučaj pokazuje da ni dvadeset godina nakon rata, ljudi nisu izašli iz svojih nacionalnih torova, nisu se osvijestili niti prilagodili poslovnoj logici i zahtjevima tržišta koje je jedno normalno društvo odavno moralo apsolvirati. 

Autor: Stefan Blagić

Prenošenje tekstova dozvoljeno uz linkovanje izvora