Dugo nisam pisao. Opravdanje „nemam vremena“, došlo je porastom posla kojim sam se, u vrijeme polaganja blogerske zakletve, tek počeo baviti, dakle, kada opravdanja nisam imao. Jer, počeh se baviti advokaturom, a da prvog radnog dana nisam imao niti jednog klijenta. Osim Consultina, a kojem sam, avaj, u stvari, u naturi (radom) plaćao komoditet radnog prostora. 

Tekst koji slijedi ispod trebao je biti nastavak mog blogeraja, a radni naslov je bio „Neke se stvari kazuju same od sebe“. Vratimo se u 2014., mjesec juli (bio sam odsutan, na odmoru), kada je Gospodin Vulić i njegova porodica, preživjela teror. Zaboravilo se to. Počeo sam pisati ovaj tekst u nekom toplom mjesecu, ali 2015. godine i nikad ga nisam završio (niti ću sad), nego ću ga post – festum, samo dopuniti, sa distance od godinu dana. Dakle.

--------------------------

Neke se stvari kazuju same od sebe!

Neke stvari se kazuju same od sebe, hrabrost na primjer.

Imam tu u kumšiluku, par desetina metara vazdušne linije, jednog komšiju veoma popularnog u lokalnoj ali i široj sredini. I to ne po dobru, bar ne po njegovo i zdravlje njegove porodice… Picin park?!

Da pogodili ste, riječ je o Željku Vuliću. Gospodinu.

Međutim, nije ovdje riječ o tome, o Picinom parku, iako neke scene ne mogu izbrisati iz glave i sva sreća da sam prošle godine koristio godišnji odmor u vrijeme kada su ispod prozora moje kancelarije specijalci vršili atest vaspitnih palica preko bubrega ovog čovjeka i njegovog sina. Ne znam. Nisam se upuštao u to ko tu ima pravo i na šta. Medijske špekulacije nisam uzimao kao relevantne i čitav taj slučaj za mene je samo nešto što se događa nekom drugom. Klasika modernog doba. Nedostatak empatije, priznajem, čka sam. E sad, čak ni okorjeli „neimači kada“ i nepopravljivi „okretači glave“, ne mogu da prenebregnu jednu bitnu činjenicu kada je narečeni slučaj pomenut, a to je držanje ovog čovjeka, zalaganje za svoja prava, pa makar bila i umišljena. Stav. Da li znate kakav je stav bijesnog američkog staforda? Ni približan onom koji ima Gospodin Vulić, a što je i empirijski dokazano. 

Naime, dripac je vidno agresivnog psa (koji i nije bio njegov, nego od kompanjona koji se kasnije pojavio, kada je staford već načinio zlo), bez povodca i korpe, šetao ulicom Svetozara Markovića u Novoj Varoši. U susret im je prilazila jedna gospođa, vodeći na uzici onog malog bijelog psa, bišon, čini mi se. Elem, staford je čim ga je ugledao zagalopirao prema njima, a gospođa je svog psa podigla u naručje. Staford je skočio na njih i pola bišona mu se našlo u ustima. Iz avlije Gospodina Vulića istrčao je njegov mješanac i počeo da laje i da grize staforda. Zatim je taj klinac krenuo da šuta staforda, žena je vrištala, a bišon je visio iz usta staforda poput plišane lutke. I, kada je napokon pustio psića iz usta, staford je uletio u market koji se nalazi na 15 metara od mjesta događaja. Trka, frka, panika, droga, pakao, ljudi izbezumljeni bježe… naravno, jedino Vulić (sa nekom cijevi u ruci) utrčava u market i pogodite… ne, ne ubija psa, čak ga nije ni dotakao… izvodi ga van i zajedno sa tim klincem nekako obuzdava. A staford, staford uopšte ne gleda ljude, nego gdje je druga životinja i treperi od želje da napadne… Uskoro dolazi i policija, ali ne smije prići. Vlasnik staforda je, u međuvremenu, stigao…

--------------------------

Ovdje sam stao. I nikad nisam nastavio (niti sam više pisao svoj „blog“). Neka ostane ovako nedovršeno. Mislim, ova priča sa stafordom… Nisam ja imao namjeru da sa Vama podjelim oduševljenje ovim čovjekom, niti da ističem da je hrabar i da odiše nekom posebnom vibrom (vidim ga svaki dan, ali se ne poznajemo, niti pozdravljamo), a to sigurno neće zanijekati oni koji ga zaista poznaju. Ne, tema koju sam načeo, a nikad završio, bila je, u stvari, KONFORMIZAM. I ono čuveno ne talasaj, sa heštagom (tarabom). Gledaj svoja posla, drugačije rečeno. „Gledam ja svoja posla!“, to je u redu. „Ne gledam tuđa posla!“, i to je u redu. Ali, tuđa briga i tuđa muka, nije ono od čega se treba zaklanjati! Jer, muka ima tendenciju domino efekta, siguran sam! Karma je neumoljiva, kad je loša! A ćutanje je loše. Šta je jedan ugriz staforda, naspram ugriza vlastite savjesti?! Tetanus tu, dragi prijatelji, ne pomaže. Rana zacijeli brzo, a ožiljak na duši ostaje do sudnjeg dana. Evo, svaka nepodopština (adolescentska) ili situacija u kojoj sam se ponio loše u životu, duboko mi je urezana u cerebralni korteks i svako malo me potapše po ramenu, kada sam sam. I sjebe me. I opomene. I tako treba.

Žmireći na nepravdu i ne ističući svijetle primjere (ma kako oni mali i beznačajni bili) pravih boraca, stvaramo savršeno okruženje za razvoj bolesti koju bi mogli definisati kao društveni autizam. Klip koji je proslavio multimedijalnog sarajevskog genijalca Damira Nikšića, jeste upravo ono što sam želio poručiti, a nisam znao kako.

Druga stvar koju sam, otvarajući ovaj davno zaštekani i nikad završeni tekst, spoznao je da svako odlaganje dovodi u pitanje realizaciju. Nema boljeg prekosutra, ako danas kažeš da delaš od sutra. Od sad radim. Amin! 

P.S. 

Mislio sam da ovi redovi nikad neće ugledati svijetlost dana, jer sam (silom prilika) se zarekao da više neću pisati „blog“, tako da se opet potvrđuje „nikad ne reci nikad“. A možda i neću, poslije ovog.

P.P.S.

Kada ste u nedoumici da li se ponijeti hrabro (sa fizičkim, materijalnim, statusnim i inim posljedicama) ili kukavički (ali sa zadržanim privilegijama), postupite hrabro. I, upamtite, i kukavice i hrabri će vas „savjetovati“ da ne talasate, odnosno, da postupite „pametno“ (prevedeno kukavički), jer, ako ih poslušate, kukavicama će njihov kukavičluk izgledati manji (što su brojniji), odnosno, hrabri će se osjećati kao još hrabriji (što su malobrojniji).

Autor: Milan Malešević