Inače, naša Jovana je iz Mrkonjić Grada, ali ju je predinkluzivno školovanje dovelo u Banjaluku i tu je ostala i kad je prevazišla okvir inkluzije.

"Rođena sam sa specifičnim tjelesnim invaliditetom i toliko sam jedinstvena da čitav konzilijum ljekara nije znao šta mi je i koju dijagnozu da mi prikače. Na kraju, nakačili su mi samo tjelesni opis jer se ne uklapam ni u šta što je već definisano. Uglavnom, funkcionišem samostalno, otežano se krećem pa koristim skuter za duže relacije", na početku objašnjava Jovana.

Pripada generaciji koja je morala da se školuje u izdvojenim odjeljenjima jedne banjalučke osnovne škole u Zavodu za rehabilitaciju "Dr Miroslav Zotović", a potom u sličnom specijalizovanom zavodu u Podgorici, u kojima je provela najveći dio djetinjstva i adolescencije.

"Najteže sam podnosila odvajanje od porodice za vrijeme školovanja, to pamtim kao jednu od najvećih poteškoća. Kao djetetu, nije mi bilo jasno zašto ja ne mogu da idem u školu sa svojim drugarima iz sela, sa kojima se vikendom odlično družim i razumijem. Danas sam jako srećna jer se praksa specijalizovanih institucija gasi", kaže ona.

Predrasude ni Jovana nije izbjegla. Ipak, i ona je jedna od onih za koje možemo reći da se sa istim veoma uspješno bore.

"Kad si takav da jednostavno iskačeš iz kalupa, onda se svakodnevno susrećeš sa određenim preprekama i potom iznalaziš načine da ih riješiš - to su kao mali izazovi koji testiraju volju, snalažljivost, kreativnost, hrabrost, želju. Predrasude su u nama i nažalost duboko su ukorijenjene u društvu oko nas, ali ih je itekako moguće dovesti u pitanje i postepeno eliminisati. U psihologiji je poznata tzv.hipoteza kontakta prema kojoj do redukcije a često potpunog nestajanja negativnih stavova dolazi pri direktnom kontaktu i na ličnom primjeru sam osjetila djelotvornost iste, mnogo puta", ističe.

Neznanje, strah, neinformisanost samo su neki od razloga iz kojih se društvo postavlja prema osobama sa invaliditetom na način na koji se postavlja, reći će naša sagovornica.

"Čini mi se da je najzastupljenija predrasuda da OSI nisu srećne zato što nisu „zdrave“, što je apsurdno. Ja svoje osjećanje sreće veoma visoko vrednujem. Volim svoj život i jednostavno ne znam za sebe drugačiju i ne bih se mijenjala ni sa kim. Bilo je trenutaka kad sam se znala rastužiti kad se recimo ne mogu negdje popeti, kad ne mogu vidjeti i obići ono što želim, ali čak ni tada ne budem ljuta na sebe. Kad primijetim i osjetim predrasude, ne doživljavam ih lično već kao priliku za lični rast i razvoj i od kad sam tako naučila posmatrati stvari, život mi je postao mnogo lakši. Veoma rano sam naučila da se nosim sa teretom invaliditeta. Naučila sam i to da moj invaliditet nije ono što me suštiniski definiše", kaže ona.

U okolini u kojoj su osobe sa invaliditetom gotovo uvijek shvaćene kao one kojima treba pomoć, nesamostalne, bolesne, aseksualne i nesposobne za porodični život, Jovana je našla prostor da svoje izbore začini zrncima ponosa.

"Ponosna sam na to što živim svoje snove. Što nisam dozvolila da me invaliditet sputa ni u kom smislu, što živim život u skladu sa svojim vrijednostima. Na izbore koje sam napravila do sada i uspjehe koje sam postigla. Na svoje roditelje koji su imali dovoljno ljubavi, mudrosti i vjere u mene i moje sposobnosti. Na predivne prijatelje koji oplemenjuju moj duh", naglašava.

A opet, sve to ne bi bilo tako, da nije shvatila i prihvatila sebe, što bi nazvala svojim ličnim receptom za sreću.

“Sreća je u prihvatanju i voljenju sebe, baš takvih kakvi jesmo, kao i konstantan rad na sebi. Ukoliko sami ne volimo i ne poštujemo sebe, zar nije licemjerno da od drugih očekujemo isto? Kako da nas drugi prihvate, ako mi sami sebe negiramo i ne prihvatamo? Sreća je stvar izbora, odluke i zavisi isključivo od nas. Smisao života je životu dati smisao i pritom se igrati“, kaže.

Iza svakog uspjeha stoji puno truda i rada, što na sebi, što kroz lični primjer i na okolini. Dio tog rada prenosi i kroz nevladine organizacije sa kojima sarađuje.

"Između ostalog, bila sam učesnica projekta i treninga za vršnjačke edukatore koje je organizovala Fondacija Mozaik u saradnji sa MyRightom. Bilo je to izuzetno kvalitetno i zanimljivo iskustvo gdje smo pored znanja i stečenog iskustva imali i zaista divna druženja. Iz takvih aktivnosti izvire ono na šta sve osobe s invaliditetom u BiH trebaju biti ponosne - na djelovanje i konstantnu borbe u društvu koje nas i ne prihvata raširenih ruku, na to što je veliki broj osoba sa invaliditetom shvatio da se ne moraju svi slagati sa nama i podržavati nas na putu ka uspjehu. Mnogi se uspješno bore, žive svoje snove i živote vrijedne življenja, a to jeste za ponos, zar ne?",pita Jovana.

I baš zato, na kraju priče, ima samo jednu poruku za one koji svakodnevno sreću osobe sa invaliditetom, ali još uvijek nisu našli način da ih prihvate kao sebi ravne.

"Svi smo mi duše u različitim „pakovanjima“, pa bi bilo lijepo da svi jedni druge gledamo onakvima kakvi jesmo, da vidimo ono najbolje u nama, potencijal koji nosimo. Fokus uvijek treba bitina ličnosti a ne na bilo kakvim različitostima. Bilo koja osoba sa invaliditetom je prije svega osoba, pa tek onda neko ko ima određeni invaliditet i najčešće samo zbog nepristupačne okoline funkcioniše na ograničavajući način. U prostoru koji je meni prilagođen uopšte ne vidim i ne osjećam moj invaliditet", poručuje ova mlada žena na kraju.

Ili, kao što je nekad Janet Jackson rekla, u potpunom mraku svi smo isti, samo nas naše znanje i mudrost razlikuju. Zato ne dopustite da vas oči prevare.

Priča o Jovani Džever nastala je u okviru kampanje #PonosniNaSebe, koju u periodu april - decembar 2016.godine provodi organizacija MyRight u saradnji sa pet koalicija organizacija osoba sa invaliditetom u BiH.

Ana Kotur za MyRight