Ema Agić ima trinaest godina, ide u redovnu školu, osvaja medalje na takmičenjima iz ritmičke gimnastike. Ema ima i još nešto, po imenu Down sindrom.

„Ema je rođena u osmom mjesecu trudnoće, slabo je disala i nije sisala. Ukupno 17 dana provela je na neonatologiji, u inkubatoru. To su naših najdužih 17 dana u životu. Meni je par minuta po porodu izgledala kao anđeo i jedino što sam želio jeste da je što prije odvedem kući“, počinje priču tata Nermin.

Ako ponos staje u bilo kakav običaj, ponos porodice Agić stao je u veliko slavlje nakon Eminog izlaska iz bolnice, kao da njime počinju jedan niz koji će djevojčica nastaviti.

„Down sindrom mi u periodu do izlaska bolnice ništa nije značio. Rekao bih da je ključ u posmatranju svega što bilo koje stanje nosi kao izazova. Nisu to prepreke, već upoznavanje sa nečim novim i prilagođavanje.  Znali smo da moramo vježbati sa njom da bi prohodala, znali smo da je moramo voditi logopedu, znali smo da moramo mnogo da radimo sa njom, znali smo da mora što više biti sa svojim vršnjacima, a uz podršku prijatelja i rodbine, dolazili su i rezultati”, nastavlja on.

Ema, kao ni tata, ne voli matematiku. Vrijednost novca i koliko je sati, kažu, još uvijek uči. Ali, to ne znači da ona ne može isto ili više od svojih vršnjaka.

“Neka vještina koju njeni vršnjaci savladaju za 3 dana, njoj će za to trebati možda 3 mjeseca, ili godina. Sve je stvar strpljenja. Ema se odlično snalazi  i u školi, i na treninzima, kao i na igralištu. Ema je majstor u pronalaženju osoba koje će radilti stvari umjesto nje”, objašnjava naš sagovornik.

Da bi Ema bila sve ovo što danas jeste, i da bi jednog dana postala sve ono što želi, ključ je bila podrška koju je dobila.

“Najvažnije je da je porodica složna. Supruga i ja smo se dogovarali oko svega, i uvijek smo planirali nekoliko koraka unaprijed. i oko Eminog polaska u vrtić i u školu. Odgajateljice u vrtiću, Raza, Belma i Emina su pristupile Emi otvorenog srca, i ona je vrtiću procvjetala. Učiteljica Amra, koja je Emu vodila od prvog do petog razreda je napravila malo čudo - stvorila je razred pun podrške za Emu. Ema je veoma dobro napredovala, savladala je čitanje i pisanje, štampanih i pisanih slova, latinice i ćirilice, brojeve... Svi učenici u školi poznaju Emu, a Ema s radošću ide u školu. Sada je u 6. razredu. Najteže podnosi raspust. Njene trenerice u Klubu Olimpik rade sa njom kao i sa svom drugom djecom”, prenosi Nermin jednoglasnu pouku Agića.

Porodica Agić aktivna je i u radu udruženja “Život sa Down sindromom”,koje djeluje u FBiH,  i koje je kroz različite projekte sarađivalo sa organizacijom MyRight. Svijest o potrebi poboljšanja položaja osoba sa Down sindromom, pretvorili su u kontinuiran rad, a primijenili na svakodnevan život.

Ema uživa u svemu onom u čemu uživaju djeca,a na rezultate koje postiže je ponosna.

“Najviše volim slušati Zdravka Čolića, i gledati strašne filmove za 12 godina”, kaže djevojčica.

Dok će za ritmičku gimnastiku strpljivo objasniti da se moraš dobro razgibati, napraviti most i špagu i da gimnastika nije teška, sa školom je nešto drugačije.

“Učenje nije teško, ali kad se piše domaća i lektira, to je teže. U nedjelju moram napisati pjesmicu”, objašnjava Ema.

Prije koji dan slavila je rođendan, u društvu drugara i drugarica. Samo po sebi, to je dovoljno za ponos svakog roditelja, ali Agići su na nju ponosni iz mnogo razloga.

“Kad pogledam unazad, puno je trenutaka u mom životu u kojima sam bio ponosan na nju. Neke stvari koje su ostala djeca brzo savladala, njoj su nekad trebale godine vježbe da ih ostvari. Bio sam ponosan kad je prohodala, kad je rekla prvu riječ, kad je naučila voziti biciklo, role, kad se prvi put sama spustila na skijama niz Igman, kad je krenula u prvi razred i dok je čekala s ostalom djecom u školskom dvorištu (mislio sam da će mi srce pući), kad je glumila u predstavi, kad je osvojila 2. mjesto na Međunarodnom turniru iz ritmičke gimnastike. Ponosan sam svaki put kada iz škole dođe s peticom”, naglašava tata Nermin.

Dok Emini gimnastički koraci daju usmjerenje borbi za sve osobe sa Down sindromom u BiH, pružaju ruku podrške i hrabre sve one koje put do uspjeha tek čeka, bh.društvo zaostaje u ritmu.

“Naše društvo na invaliditet gleda kao na Božju kaznu, ne shvaćaju da je to dio društva i normalnog ljudskog života. Barem danas znamo puno više nego prije, kako se neke prepreke mogu ukloniti. Sve te promjene u društvu idu jako sporo”, kaže Nermin Agić.

Ipak, naglašava na kraju, ništa u životu sa Emom ne bi želio drugačije.

“Ne bih ništa mjenjao, ovako je sve savršeno. Ja to ovako gledam - svaka osoba, bila ona sa invaliditetom ili bez, mora sebe dati maksimalno u onome što radi, onda ima razloga biti ponosna na sebe”, zaključuje Emin tata.

Priča o Emi Agić nastala je u okviru kampanje #PonosniNaSebe, koju u periodu april - decembar 2016.godine provodi organizacija MyRight u saradnji sa pet koalicija organizacija osoba sa invaliditetom u BiH.

Ana Kotur za MyRight