U međuvremenu na zapadu ništa novo. U Republici Srpskoj „jedan čovek“ prije deset godina sa megafonom u ruci tražio vlast i dobio je. Danas, oni koji su mu je tada dali traže vlast nazad. Vidjeli da bez megafona ne može ništa, pa pošli u šoping.

Gle čuda, kad tamo čovjek koji svojevremeno bio desna ruka „jednog čoveka“. Prestade taj da bude čovjek kad  onomad nazva studente kopiladima. I savjetova tada onaj (koji više nije ni čovjek ni desna ruka), bivšeg studenta (koji više nije kopile) koji megafon je najbolji. I posluša bivši student (koji više nije kopile), i podjeli sreću svoju a gdje drugo no na twitteru.  Vidio to i onaj „jedan čovek“ pa ko veli aj' i ja ću u proteste nisam odavno, zaboravio sam kako je.

Gleda to sve zapadni Srbin, pa veli „Sistem me laže“. Vele njemu jedni naši „daobme sve su to kriminalci“. S druge strane, drugi naši uzvraćaju „ne vjeruj im ništa, sve su to izdajnici“. Oni opet treći, što su nekad bili naši (sada sve samo da ne budu Srbi ), „da ga lažu da je Srbin, a on Bosanac“. Ništa više jasno zapadnom Srbinu nije. Zar je pamet toliko kratka, da više ne znamo ni šta je jutros bilo, a kamoli dalje?

I tako je svako ko je nekako utekao sa zapadne srpske botovske farme, morao ovih dana da se pita: KAKO? Kako je moguće da je na sceni isto pozerište, sa istim pozerima i istim replikama? Kako je moguće da i pored toga što je svakom mladom čovjeku san da ode odavde, a njegovim roditeljima da ga bezbijedno isprate do najbliže granice, nema otpora? Nema misli? Kako je moguće da su tolike majke među nama djecu sahranile za slobodu, a da mi danas nikad manje slobodni nismo bili? Kako je moguće da smo se podijelili na „naše i njihove“, jer od njih nam zavisi egzistencija? Kako je moguće da sve razumijemo, a da nam i dalje mozak ispiraju?

Sistem nas laže, ali mi smo mu dopustili. Mi smo ti. Mi smo isti korov i kao što jedan naš reper davno reče „nema promena dok ide korov protiv korova“. Do neke nove fine pjesmice jedina nada je u tome da u ovom korovu nikne neka ruža. Rijetko je, al' dešava se.

Piše: Ratko Savić