Prije par mjeseci sasvim slučajno sam pogledao jedan od Rokijevih filmova, gdje on u filmu pokazuje klincu, kojeg kasnije i trenira u Filadelfiji, svoju bistu-spomenik koji mu je podigao grad kao zaslužnom građaninu. Oko te biste stotine turista slikaju upravo njegovu bistu. 

Rekli bi mnogi pa to je samo na filmu. 

Pa i mi u Banja Luci imamo svog šampiona, Marijana Beneša, evropskog prvaka u boksu, a nemamo spomenik, niti ko spominje da bi trebali imati. Čeka se valjda da ode na drugi svijet pa da kažemo da je  otišla legenda i da mu odamo sve počasti i damo nekoj od ulica njegovo ime. 

Zašto nemamo u Banja Luci muzej sporta? Valjda smo poznati po tome! 

Napunili bi taj muzej za dva dana sportskim medaljama naših olimpijaca i evropskih šampiona u raznim sportovima. To imaju mnogi evropski gradovi i ne samo to nego, galerije i muzeje u koje nas odmah uvuku čim izađemo iz autobusa i uzmu pet evra za kartu dok nismo uspjeli reći ni: „Pa ja sam ovdje radi šopinga.“ 

Kada nam dođu stranci u goste počnemo planirati gdje da ih odvedemo i uvijek se sve svede na tri stvari: Kastel, gdje osim jednog skupog restorana nemamo ništa, rafting, gdje pola ljudi i nije za takvu egzibiciju i onda kad ih izmorimo od šetanja po Gospodskoj ulici i parkiću, kao šlag na tortu dođu Mujini ćevapi. 

Šta i gdje dalje!? E to je sad problem. 

Ugledajmo se na druge kako uzimaju novac od stranaca, svojih gostiju, ako ne znamo sami. 

Italijani imaju legendu o Romeu i Juliji i uzimaju brdo novca od te turističke atrakcije, a mi imamo Safikadu. Ta legenda je istinska ljubavna priča, koju umjesto da popularizujemo i napravimo od nje brend, mi gledamo kako ćemo, gdje god ima neko parking mjesto, u prigradskom i gradskom dijelu grada da postavimo parking aparate da ne bi neko ispred svog stana parkirao besplatno. 

Poznati smo i po lijepim djevojkama a nemamo ni jedno obilježje koje ukazuje na to. Umjesto da imamo neku modnu reviju koja će kasnije izrasti u evropsku, prestižnu i poznatu, pa da malo zbog ljepote naših banjalučanki napravimo i od toga brend i privučemo pažnju svijeta, mi samo pričamo o odnosu 3:1. 

Banja Luka, grad zelenila. Kako to lijepo zvuči. Rekli bi ljudi da imamo deset parkova u gradu. Sve više mi se čini da smo grad betona, jer je u novim naseljima trava misaona imenica, pa djecu moramo voditi na Starčevicu da vide još malo što je ostalo od zelenih površina. 

Juče sam upravo u tom svom starom naselju bio i vidim da njeguju i čuvaju zelenilo, jer je trava narasla pola metra. Banj brdo je, zapravo, kad bolje razmislimo, naš izduvni ventil od svakodnevnih problema, gdje odšetamo s ciljem da malo smanjimo suvišne kilograme, a zapravo idemo da se izduvamo i napunimo nekom pozitivnom energijom. Pa i tu nam ne daju da malo prodišemo. 

Napravite žičaru, da pored stranaca, djeca sa posebnim potrebama i invalidi mogu doći i napuniti svoja pluća svježim vazduhom. Možda nismo ni svjesni ali Banj brdo je zapravo, borba malih ljudi, građana za svoju slobodu, svoju jedinu besplatnu stres terapiju koju žele da nam uzmu, jer fali novca. 

Nisam imao namjeru da kritikujem, nego da ukažem da ovom gradu treba zaista čovjek koji će se domaćinski odnositi prema gradu i građanima Banja Luke, te napraviti od nje EVROPSKI GRAD, jer ova druga opcija za nas ne dolazi više u obzir.

                                                                                                                        Doc.dr Nebojša Macanović