“Ti da budeš novinar? Ti?!”, govorio mi je optimistični otac čitajući šta drugo nego Večernje koje je uz  Slobodnu Bosnu, i dalje redovno čitao, dajući mi poznatu balkansku podršku.

Večernje novine, koje su svoju 35. godišnjicu obilježavale te 1999. godine, donosile su entuzijastičke tekstove koji su svaki dan izlazili na tu temu i čitale su se redovno u mojoj kući godinama, srijedom i petkom obavezno, a ostalim danima zavisno od situacije. Poslije rata nešto rjeđe.

U avgustu 1999. vidio sam mali anterfile u kojem su pozivali volontere koji žele da rade u “dinamičnom okruženju“ da dođu i okušaju se. Na TV-u je baš išao spot ‘Why Don’t You Get a Job’ grupe ‘The Offspring’, i nije mi ostalo ništa nego da se zaputim ka redakciji u Prušćakovoj ulici.

Sutradan, krenuo sam ka redakciji, prijavio sam se na recepciji i rekli su mi kako je urednica ‘Sarajevske hronike’ Jasna Čalo na odmoru, ali da će me primiti novinar Ekrem Tinjak koji ju je tada mijenjao, čovjek koji će kasnije (a da toga nije uvijek bio ni svjestan) postati moj mentor, dobar prijatelj, i nakon čije prerane smrti ću nekoliko godina poslije dobiti i nagradu za najbolju reportažu koja nosi ime po njemu.

“Zašto hoćeš da budeš novinar?”, bilo je prvo što me upitao nakon što smo se upoznali.

“Hoću da kritikujem vlast!”, odgovorio sam samouvjereno k’o iz topa.

Izvukao je neki mali blok, pitao imam li olovku i posudio mi jednu. Izdiktirao mi je pet pitanja:

‘Ko?’, ‘šta?’, ‘gdje?’, ‘kada?’i ‘zašto’, rekao da dodam kako, i objasnio da kad u prve dvije rečenice teksta odgovorim na ta pitanja – imam tekst, i da to zapamtim i primjenjujem dok god se budem bavio novinarstvom. Onda me poslao na pijacu da prikupim cijene paradajza, paprika, jabuka, banana... za ‘Pijačni barometar’.

“Prikupi ove cijene, a sutra ćeš kritikovati...”, rekao mi je kroz smijeh.

Barometar tog dana, pa svoj prvi tekst o ispraćanju djece iz Udruženja ‘Obrazovanje gradi BiH’ na ljetovanje u Belgiju koji sam već dan poslije napisao, kao i mnoge tekstove poslije toga, otkucao sam na velikoj pisaćoj mašini na kojoj je sa strane pisalo ‘Deutche Welle’.

Petnaest redova

Nema te metode skraćivanja teksta koja mladom novinaru može biti bolnija, nego kad dođe urednica koja je sa kolegija donijela ‘špiglo’ u kojem je jasno pisalo da za taj tekst u sutrašnjem broju ima prostora od 15 redova i položene slike sa naslovom u dva reda, a on se na mašini ‘raspiše’ na čitavih 20 redova, pa mu ova uzme tekst, previje ga preko stola na 15. retku i ostatak samo otkine...

“Ali tu mi je izjava od ministra...”

“Bitno u vrh teksta! Ako smo rekli 15 redova, onda je 15!”, ‘ošinula’ bi me urednica, i naredni put tekst bi bio u onoliko redova u koliko je dogovoreno da bude. Copy i paste su rađeni bukvalno makazama i selotejp trakom, i trudili smo se da toga bude što manje i da tekst prođe ‘iz prve’.

Mlad i revnosan, brzo sam se tome i naučio, pa mi se onda nekoliko godina poslije kada mi je noćni urednik u dežuri rekao da na neku temu napišem 12 redova za stubac – misleći okvirno – desilo da me nakon što je zafalilo teksta s DTP-a nazvao i rekao:

“Panjeta!”

“Reci!”

“Je..m te tačna!”

U magazin ‘Start’ otišao sam malo prije nego će se i novine u kojima je sve počelo i konačno ugasiti. Naučio sam puno toga i u ‘Startu’ gdje je nešto prije mene prešao i tada već kolega Tinjak, i drugim medijima u kojima sam poslije radio, u ‘Slobodnoj Bosni’ sam dočekao kraj izdavanja štampanog izdanja... ali nekako su mi posebni ti počeci u ‘Večernjim’ gdje sam imao priliku da napravim prve korake i uhvatim zadnji voz tog nekog starog načina rada o kojem danas mogu da pričam sa mnogo starijim kolegama, pa urednike ‘starog kova’, neke od najboljih redaktorki i redaktora...

“Kad ustaneš ujutro, da li se umiješ ili izvršiš umivanje?! Živiš li u kući ili u stambenoj jedinici? Znači, nije ‘izvršena obnova 12 stambenih jedinica’ nego je ‘obnovljeno 12 kuća’!”, ‘grmila’ je tako jednom na mene redaktorica Rada Plivčić kada sam došao s nekog događaja gdje se pričalo ‘izvršenoj obnovi stambenih jedinica’. Znala je uzeti tekst i reći: “Prekriži sada sve ‘naime’, ‘no’, ‘međutim’... Pročitaj? Fali li šta?”...

Pa smo imali dežure, pa se priprema za prvo izdanje na folija nosila u štampariju gdje su mi opet štampari rado objašnjavali sve o procesu nastanka novine...

Pišem ovo i radi podsjećanja na neke ‘stare dane’, i na kolege, urednike, redaktorice, foto-reportere i sve ostale od kojih sam mnogo toga naučio, od kojih sam svakodnevno dobijao korisne savjete i koji su me učili kako da budem novinar, ali i kako da preživim u tom poslu koji nerijetko zna biti i opasan. I nisam samo učio ja, nego svi koji su željeli da rade. Učilo se mnogo, kriteriji su bili strogi, a iako je prostor u novini koji je odredio grafički urednik bio ograničen, u tekstu ništa nije smjelo da fali.  

Pišem i radi mladih kolega koji na sreću ili žalost, ko zna, nisu imali priliku vidjeti kako je kad ti urednik preko stola ‘skraćuje’ dio teksta za koji si prste odr’o na pisaćoj mašini, ili ti loše napisan tekst zgužva, baci u kantu za smeće i kaže: ‘Piši novi, ono ništa ne valja’. Možda im to iz ovog ugla djeluje i kao neka tortura, možda bi se sad žalili ‘višoj instanci’, ali meni je to bila najbolja škola za ono što me narednih godina čekalo i što me još čeka u ovom poslu kojim se namjeravam i dalje baviti, i koji s godinama prestaje biti posao, a postaje dijagnoza.

Autor: Almir Panjeta