Sa svakim Narodom, putuje i njegova Smrt. Ona dijeli dobro i zlo sa svojim Narodom. Prolazi kroz ratove, kroz pašnjake, kroz plodine i rodine, nariče na grobljima. Ona je dio okoline svakog Naroda.

Ako je prirodna i dobra, smrt odvodi pojedince, one koji dolaze na red, one čija noga više ne može da stigne put, one kojima se čini da je put nešto ubrzao pa se više nemere.

Ako, pak, Smrt, oboli, izvitoperi se, ne ažurira se, ona se uvuče u Narod i zahvati Žive Pojedince. Pa ih vrbuje kao neka vjerska sekta ili ilegalna komunistička partija. Usmjerava ih da smrtuju, smrduju i svrdluju. A često ih pusti da oni to rade i bez usmjeravanja.

Ima, tu u Banjalci, izvjesni Srđan Puhalo. Čovjek u stanju socijalne potrebe da bude javan. To nije ništa loše. I u svatove i na sahrane se ide da te ljudi vide, primijete, zagledaju.

Ali, kao što za svatove treba imati kitove, tako i za Javnost treba imati tvitove. Treba imati Riječ. Ni u kavanu nedaju Nako.

Tu nastaje mali problem sa Puhalom.

Gdje on prestaje biti predmet za zajebanciju, kao i svako od nas. Ili za izlive stavova. Mada su ga mnogi već okarakterisali kao malo sasušeno govance na putu koje ne treba dirati klipom jer onda zasmrdi više nego što je normalno. Pa i meni dobronamjerno savjetuju Pusti Puhala.

Ja, međutim, imam tu nastranost oduvijek. Volim da je*em budale.

Taj mali problem sa Puhalom jeste u tome što mu je onaj točkić na plugu, naprijed, otišo pa se sve više zasijeca u zemlju. Zabrazdio, što kažu ljudi koji ne razumiju šta to znači.

Puhalo se pretvara u Srbomrsca, Nacionalnog Autodestrktivca, Srpsku Etiketirku, Kolektivistički Ocjenjivački Žiri za Srbe, Srpskog Bič Dresera. A sve u svom nastojanju da na pijedestal sveg zla postavi samo Srpske Zločine. On precizno izračunava decimale, broji rake, nišane i krstove. Samo od Srpske Ruke. On skoro nikad ne pominje zla koja su nanešena Srbima. On se bolesno, svojoj bošnjačkoj javnosti, jer ovdje ga ne jebe niko, obraća sa Braćo Srbi.

Juče je, povodom oslobađajuće presude Šešelju imao svoj dan. A i njegovi virtuelni puholjupci.

Sarajevski portal, prosral, vijesti.ba, posvetio je Bratu Srbinu veliki prostor i citirao njegove tvitove. U kojima je on pokazao svu skučenost svog naručenog uma. Svu prazninu svojih koordinata javnosti, stanja svijesti, politike i bliže istorije.

Jučer je Puhalo napisao Danas je hag pošteno sudio a Karadžiću je sudio politički sud, braćo Srbi ovo je šizofrenija.

Jasno je da Puhalo misli na one Srbe koji odobravaju oslobađanje Šešelja i smatraju to poštenom presudoma, na one Srbe koji smatraju da je presuda Karadžiću politička i na sve te Srbe koje on, Puhalo, smara šizofrenim.

Ta kolektivna karakterizacija Braće Srba od strane Srđana Puhala, koga saraj prosral predstavlja kao političkog analitičara i sociologa, jeste Puhalov Fašizam prema Srbima.

Samo Fašizam natura Narodima kolektivne negativne osobine.

Suština je, pak, posve drugačija.

Haški Tribunal je potpuno Politički Projekt. Kada je planirano razbijanje SFRJ, isplaniran je i Haški Tribunal. I Srbi kao krivci.

Sve što je uradio Haški tribunal, politička je predstava. Baš sve. Prema bilo kom Narodu i prema bilo kom pojedncu. Tako se nikako ne može reći da je ova osuda dobra a ovo oslobađanje loše. Ili obratno.

To Puhalo, i drugi sociogologuzi, nije on sam, ne mogu ili ne žele da vide. Lakše im je podmetnuti Srbima Šizofreniju.

Alaj volem da je*em i Šizofrenopotvrdodajce.