Većina životopisa I studija napisanih o radu poznatih srpskih državnika, vladara, naučnika, umjetnika…posvećena je muškarcima. Pa ipak, sudbine mnogih žena, čuvenih intelektualki, slikarki, književnica, profesorki, ali I onih manje poznatih ali nikako I manje zaslužnih patriotkinja – ratnica i dobrovoljnih bolničarki – utkane su u sudbinu naše zemlje. Zašto su one (bile) zapostavljene, pitamo istoričarku  Ljiljanu  Čubrić, koja se ovom temom bavila i pišući  knjigu “ Spomenar  –  Znamenite žene Srpske”.

Njihov trud da se pomogne otadžbini koja je decenijama krvarila u mnogim, besmislenim ratovima ostao je nedovoljno zapamćen. Naročito je bilo izraženo njihovo nastojanje da se učini krupan iskorak u izvođenju srpske žene iz anonimnosti  I da joj se da vidno, ravnopravno mjesto u društvu koje joj je na svaki način pripadalo – ističe naša sagovornica.

Jedan od vidova borbe za rodnu ravnopravnost bilo je i udruživanje žena u humanitarna i dobrotvorna društva koja su nastojala da, prije svega, pomognu ubogima i nesrećnima, siromašnima i ugroženima, ali i da se za taj rad izbore za sopstveni status i status budućih generacija žena. Mnogo toga o našim slavnim prethodnicama nije rečeno, još više je zaboravljeno, tvrdi Ljiljana Čubrić. Literatura o njima je veoma oskudna, iako su one svojim djelom zaslužile mnogo više pažnje I prostora od onoga što im je dato.

Sa kojim su predrasudama i preprekama bile suočene Srpkinje 18. i 19. vijeka, pa i početkom 20, koje su željele da budu više od supruga i domaćica?

To je, prije svega, bila nemogućnost školovanja. Po mišljenju tadašnje javnosti obrazovanje ženske omladine bilo je nepotrebno, jer “one će se ionako udati, šta će im škola”. Skoro sve naše poznate žene – prva doktorica Draga Ljočić, prvi ženski arhitekta Jelisaveta Načić i mnoge druge – stekle su obrazovanje u inostranstvu.

Nažalost, kada su, po povratku u Srbiju željele da svojim umom i znanjem pomognu domovini, kao žene nisu mogle da dobiju odgovarajuće zaposlenje jer je bilo rezervisano isključivo za muškarce. Na primjer, npr Draga Ljočić, iako je dobila najviša zvanja iz medicine u Švajcarskoj, u Srbiji je mogla da se bavi samo privatnom praksom.

Bila je veliki patriota, radila je kao dobrovoljna bolničarka u Balkanskim ratovima i zaslužila brojna vojna odlikovanja… ali doktor u državnoj službi nije mogla da bude samo zato što je bila žena.

Uprkos nepovoljnim okolnostima  i otporima u tadašnjem društvu, te talentovane, pametne i uporne žene su, ipak, uspjele da ostave trag u mnogim oblastima?

Malobrojnim obrazovanim, pa stoga i izuzetnim ženama nije bilo lako da zauzmu odgovarajuće mjesto u srpskom društvu 18. i 19. vijeka, iako su u stranim zemljama gdje su se, mukotrpno i često u velikoj oskudici školovale, bile veoma cijenjene i prihvaćene.  Naša prva prava pjesnikinja Milica Stojadinović Srpkinja nije naročito proučena niti je bila bliska istoričarima književnosti, ali je baveći se književnim radom, utirala put budućim srpskim poetesama.

Podršku nije nalazila ni u najbližoj porodici. Poslije smrti roditelja braća su je prekoravala što se nije udala, što je “…samora’na sa knjigom ostala…”. Umrla je ne navršivši ni pedeset godina. Na literarnom polju bila je, najviše zahvaljujući  zalaganju Vuka Karadžića, brzo prihvaćena ali je, nažalost, još većom brzinom zaboravljena. Jelisaveta Načić je već u 22. godini života diplomirala arhitekturu, ali je u Beogradu dobila radno mjesto tehničkog crtača, a ne inženjera. Njena arhitektonska djela, Crkva Sveti Aleksandar Nevski u Beogradu, Osnovna škola “Kralj Petar Prvi” i stepenište na ulazu u Kalemegdanski park, ispred ambasade Francuske, i danas svjedoče o njenom talentu.

Ko je bila prva Srpkinja koja je postala akademik?

Prva sjajna zvijezda srpskog  umjetničkog panteona slikarka Katarina Ivanović, rođena je u Mađarskoj, u porodici srpskog trgovca.

Danas je teško i zamisliti do koje je mjere crnooka četrnaestogodišnjakinja zapanjila patrijahalnu sredinu u kojoj je živjela izjavivši da želi da postane  - živopiskinja! Još od malena, njena najdraža dječija igra bila je “bojom cvjetiće praviti”. Četrdesetih godina 19. Vijeka kraće vrijeme je boravila u Beogradu gdje nije bila naročito prihvaćena. Tek po povratku u Mađarsku, mnogo kasnije, i u Srbiji joj je odato zasluženo priznanje i ispunjena joj je želja “da je Srbi zadrže u svom spomenaru”. Srpsko učeno društvo, preteča SANU, 1876. godine je proglasilo Katarinu svojim počasnim članom “kao jednu od svih istaknutih Srpkinja”.  Prva Srpkinja akademski slikar tom odlukom je postala i prva Srpkinja – akademik. Kao veliki rodoljub, svoja djela je zavještala  Srbiji i ona se danas čuvaju u Narodnom muzeju. Počiva u Aleji  velikana na novom groblju u Beogradu.

Mnoge od tih izuzetnih žena istovremeno su bile i tragične heroine u svom privatnom životu?

Sve su one bile manje – više i heroine i tragične ličnosti. Njihove životne priče ne govore samo o darovitim osobama, već i o ženama u jednom vremenu, u 19. i prvoj polovini 20. vijeka, koje su vlastitom nesrećom plaćale cijenu nastajanja nove srpske države, cijenu socijalnog i duhovnog raslojavanja srpskog društva, cijenu mukotrpnog i sporog stvaranja srpske inteligencije. Tim izuzetnim ženama bilo je veoma teško da sebi nađu životne saputnike, a ukoliko bi ih zlosrećna sudbina načinila udovicama, ostajale su same do kraja života. Dobar primjer je Mina Karadžić, Vukova kći.

Rano je ostala udovica, samohrana majka, koja je doživjela najveću od svih nesreća – da sahrani svoje dijete. Umrla je usamljena i nesrećna, a voljenom srpskom rodu (iako rođena od majke Austrijanke) ostavila je opus od tridesetak slika i prevode srpskih narodnih umotvorina na njemački. Njene slike čuvaju se u Narodnom muzeju. Vječni mir je našla u očevoj domovini, u selu Savinac kod Gornjeg Milanovca.

Neke hrabre, mudre i požrtvovane srpske vladarke i ratnice proslavile su se i izvan granica svoje zemlje?

Posebna ličnost 19. vijeka koja izaziva divljenje je svakako prva kneginja  obnovljene Srbije Ljubica Obrenović.

Ostala je zauvijek upamćena po svojoj dobroti, mudrosti i odanosti srpskom rodu. Možda je najbolja ilustracija ljubavi naroda prema njoj pismo građana Pirota knezu Milošu u kojem oni, želeći vladaru svako dobro a državi napredak, kažu: „Da živi gospod Bog velikuju Knjeginju Gospožu Ljubicu, svagdašnju našu blagodjetenjnicu, koja premišljava za narod svagda!“. 

Milunka savić je takođe svijetlo ime naše istorije.

Legendarna junakinja srpske vojske oslobodilačkih ratova od 1912. Do 1918. Nije učila nikakve škole, ali je „krvavo“ završila univerzitet života i u istoriju ušla sa čistom desetkom. Sa željom da odmijeni braću, jer seosko domaćinstvo nije moglo bez muške glave, a znajući da žene u vojsku ne primaju, pribjegla je nesvakidašnjem lukavstvu: skratila je svoju dugu, bujnu kosu, utegla grudi, stavila šajkaču, obukla muško odijelo i „postala“ i postala vojnik Milun Savić.

Tek prilikom ranjavanja otkrivena je njena brižljivo čuvana tajna. Nepomućenu slavu stekla je i van granica svoje otadžbine, boreći se, rame uz rame,  sa muškarcima u Prvom svjetskom ratu, iz kojeg je izašla okićena najvišim srpskim i stranim vojnim odlikovanjima. Iako joj je ponuđen udoban život u Parizu, do smrti je ostala odana srpskom rodu. Živjela je više nego skromno. Otadžbina joj se odužila tek prije dvije- tri godine kada su njeni posmrtni ostaci iz porodične grobnice  gdje je počivala od 1973. prenijeti  u Aleju velikana na Novom groblju u Beogradu. 

Pojedini ženski likovi iz daleke srpske prošlosti sačuvani su u narodnim pjesmama, poput kosovke djevojke, majke Jugovića, proklete Jerine... Koji su od njih samo simboli, a koji su stvarne ličnosti i kakav je njihov istorijski doprinos?

Lik Kosovke djevojke, kao i majke Jugovića, nije stvaran, ali je simbol svih žena naše srednjovjekovne istorije, njihove požrtvovanosti i želje da doprinesu nacionalnoj slobodi i opstanku srpskog naroda. Koliko je to poznato i van naših granica svjedoči slika Uroša Predića „Kosovka djevojka“ koja je prije nekoliko decenija , prilikom obilježavanja jednog od jubileja Crvenog krsta, bila izložena u Švajcarskoj kao primjer prve poznate dobrovoljne bolničarke.

Pravo ime srpske despotice, u narodu prozvane i zapamćene kao „prokleta Jerina“, bilo je Irina Kantakuzina, vizantijska princeza, žena despota Đurđa Brankovića. Neslavni nadimak stekla je prilikom izgradnje tvrđave u Smederevu, koje je u to vrijeme bilo srpska prestonica. Radi odbrane od Turaka despot Branković je naredio da svi sposobni muškarci moraju da kuluče, rade na izgradnji utvrđenja. Život srpskog stanovništva je bio izuzetno težak, vladala je i kuga, masovno se umiralo od gladi i teškog rada. Nekoga je trebalo okriviti za ta stradanja, a koga ako ne – strankinju, mada je Irina ravnopravno sa mužem nastojala da zaštiti srpsku teritoriju i narod. O tim teškim vremenima svjedoči knjiga M. Panića Surepa „Kad su živi zavideli mrtvima“.

Nasuprot vjerovanju da je u srpskom patrijarhalnom društvu žena uvijek bila u potčinjenom odnosu, čak i u „mračnom“ srednjem vijeku bilo je onih koje su se isticale obrazovanjem, umjetničkim i drugim talentima?

Istorija je sačuvala sjećanje na mudru srpsku kneginju Milicu, na prvu srpsku poetesu monahinju Jefimiju, na princezu Oliveru, kćerku kneza Lazara i kneginje Milice... Sve su one bile obrazovane plemkinje koje se nisu štedjele kada je trebalo boriti se za dobrobit svog naroda. Jefimija, žena despota Uglješe Mrnjavčevića, koji je poginuo u bici na Marici 1371. godine, ostala je da živi na Lazarevom dvoru. Poslije kneževe pogibije, u boju na Kosovu, zlatovezom je na crvenoj svili napisala „Pohvalu knezu Lazaru“ koja se može vidjeti u Muzeju srpske pravoslavne crkve u Beogradu. Takođe, u manastiru Hilandar čuva se njen u srebro izliven plač za rano preminulim djetetom „Tugovanje za mladencem  Uglješom“. I kneginja Milica i Jefimija su se pred kraj života zamonašile i posvetile dobrotvornom radu.

Danas počivaju u manastiru Ljubostinja kod Trstenika, zadužbini kneginje Milice. Princeza Olivera se, poslije boja na Kosovu, žrtvovala udajom za turskog sultana Bajazita, čovjeka koji joj je ubio oca, kako bi svojim mudrim postupcima uspijevala da izvojuje povoljniji položaj za porobljenu Srbiju.

Pamte li današnje generacije i slavne srpske dobročiniteljke?

Mnogo je naših žena koje su svojom humanošću ali i materijalnim donacijama pomagale Srbiju. Takve su bile, nažalost danas malo poznata Katarina Milovuk, i najznačajnija srpska slikarka Nadežda Petrović koja je zajedno sa Delfom Ivanić osnovala Kolo srpskih sestara. Ne treba zaboraviti ni velike dobrotvorke srpskog naroda, kraljicu Mariju Karađorđević koja je i ličnim zalaganjima pomogla mnogobrojnim siromašnim mališanima – jedan od njih je bio i poznati ilustrator starog Beograda Luka Mladenović. I kraljica Natalija Obrenović, žena kralja Milana, iako rodom rumunska princeza, svoju novu otadžbinu Srbiju veoma je voljela nastojeći da ojača i osigura njenu budućnost.

Pomagala joj je čak i mnogo godina nakon što je odavde, silom prilika, otišla.

Mnoge darovite i umne žene su, međutim, gotovo zaboravljene?

Nažalost, to je tačno. Danas se rijetko pomene Marija Maga Magazinović, balerina, prevodilac, novinar, socijalista, feministkinja i, iznad svega, humanista.

Pomenula sam Katarinu Milovuk, veoma obrazovanu a i pored toga skromnu, koja je osnovala prvo udruženje žena u Srbiji – Beogradsko žensko društvo.

Sa samo devetnaest godina bila je upraviteljica tek otvorene Više ženske škole (po tadašnjim etičkim shvatanjima ženskom školom je mogla upravljati samo žena). Trebalo bi je pamtiti i po tome što je, početkom 20. vijeka u vrijeme vladavine kralja Aleksandra Obrenovića javno zatražila upisivanje žena u biračke spiskove  i pravo glasa za žene! Njeno ime sačuvano je u nazivu jedne male ulice na Zvezdari. Kad je umrla, sahranjena je o trošku Beogradskog ženskog društva, sa malim, skromnim obilježjem koje ne kazuje kakva  nesebična i zaslužna osoba ispod njega počiva.

Smatrate li da smo se na pravi način odužili svim tim znamenitim ženama koje su nas zadužile svojim djelima?

Zavisi, nekima možda i mislimo da jesmo. Lično, veoma sam skeptična. Lik Nadežde Petrović na našoj novčanici od 200 dinara ne znači da svi znaju da je ona bila velika umjetnica, ali i veliki humanista, patriota, borac za bolji položaj žena u nažem društvu.

Iako vrstan slikar, svoj život je, po izbijanju Prvog svjetskog rata, stavila na oltar otadžbine. Kao dobrovoljna bolničarka, njegujući srpske ranjenike, umrla je 1915. godine od tifusa u vojnoj bolnici u Valjevu. Uspomenu na nju čuvaju galerija njenih slika u rodnom Čačku i zbirka slika Jugoslovenske umjetnosti u Narodnom muzeju u Beogradu.

Većinom su to bile žene koje su se prve u svom okruženju usudile da „tumarnu kroz trnje da bi oni koji idu za njima lakše prošli“, kako je o svom radu govorio Vuk Karadžić. Određeni jubileji su svakako prilika da se sjećamo velikih imena naše istorije, među kojima su i ona ženska. Da li je to dovoljno? A šta je sa onima koje nikad ne pomenemo?

Izvor: Politika