Jedini čovjek koji ide tamo gdje je najteže i kojem ljudi vjeruju.

Tako je voditeljka Pinka opisala premijera Aleksandra Vučića usred informativnog programa te televizije.

Mnogi će reći da je to neprimjereno. Neprofesionalno. Neobjektivno. Neadekvatno. Netačno. I jeste. Voditeljka je, naime, zaboravila da kaže krucijalnu stvar. Bez kišobrana! Jedini čovjek koji ide tamo gdje je najteže i to bez kišobrana! Stoga je, uzročno-posljedično gledano, sasvim normalno da mu ljudi i vjeruju, jer čovjek bez kišobrana na kiši sigurno ne može imati bilo kakve skrivene misli, motive ili porive.

Štaviše, neka skorašnja istraživanja sprovedena u poplavljenim područjima pokazuju da političaru koji kisne po glavi i naočarima vjeruje 98 odsto ispitanika, dok taj procenat pada na 55, odnosno 32 odsto ako dotični nosi kapu ili, daleko bilo, kišobran.

Kišobrani su u Srbiji politički fešn no-no postali onog momenta kada je na mjesto prijatelja Srbije, koji srpsku vladu podučava i savjetuje potpuno besplatno, došao Toni Bler, čovjek iz zemlje u kojoj kiša toliko često pada da je prosto dosadno stalno sa sobom vukljati kišobran. 

Oni, doduše, nemaju hiljadugodišnje padavine na svake dvije godine kao mi, inače bi možda i razmislili o tim kišobranima, ali njihovo nenošenje je, uprkos svemu, postalo jedan od zaštitnih znakova čovjeka koji ide tamo gdje je najteže i to je, po prvi put u istoriji da zaštitni znak i deo autfita postane nešto što neko ne nosi sa sobom.

Postoje, doduše, indicije da proces konačnog političkog razlaza Vučića i kišobrana nije tekao baš tako glatko i da je premijer u nekoliko navrata bio u velikom iskušenju. Najveće iskušenje desilo se na Zelenom vencu, kada su ulični prodavci pokušali da premijeru uvale kišobran dok je žurno hitao na polaganje temeljca Beograda na vodi. Malo je falilo da prodavac u jednom trenutku premijeru zakloni glavu od kiše, dok mu je demonstrirao performanse najnovijeg „Made in China“ modela, ali je vješti Vučić u posljednjem momentu munjevitom reakcijom uspio da izbjegne zlokobni zagrljaj kišobrana i tako zaštiti suverenitet, teritorijalni integritet i pravo svoje glave da kisne ukoliko tako želi.

Od tada premijer izbjegava u širokom luku svaki kišobran koji vidi, ali je zaključio da je to malo nezgodno kada po kišnom danu šeta trotoarom, jer svi obični ljudi nose kišobrane, pa je stoga odlučio da stisne zube i zarad svojih nepokolebljivih principa ipak koristi inače mrski mu službeni auto. Ne po trotoaru, naravno, već na ulici.

Iako zli jezici tvrde da premijer Vučić nenošenje kišobrana koristi u političke svrhe, stručnjaci su nedavno utvrdili da je u pitanju čista žrtva premijera za svoj narod. On, naime, pokušava da svojom nezaštićenom glavom privuče svu kišu na sebe, kako ista ne bi padala po raznim krajevima zemlje i stvarala građanima probleme poput poplava i klizišta.

Iako djeluje da je taktika premijera poslije višednevne neumorne apsorpcije glavom (lat. - glavopsorpcija) urodila plodom, meteorolozi za naredne dane najavljuju velike količine padavina, koje će se kretati između pet i sedam litara po kvadratnom centimetru glave. Ostaje nam samo da se nadamo da će Vučić uspjeti da se izbori sa tim gigantskim izazovom. Kad već Bog, uprkos brojnim apelima, nije uspio.

Izvor: Zoran Kesić i ekipa Njuz. net-a