Isprva, činilo se, samo ‘teorijske’ teze o dva istorijska ‘totalitarizma’ – ‘fašističkom’ i ‘komunističkom’ – s kojima se ovdašnje društvo, ako je ‘demokratsko’, mora do kraja obračunati, sada zadobivaju u svojoj punini praktičnu, ‘materijalnu egzistenciju’, u ideološkim i represivnim aparatima vlasti, te diskurzivnim praksama njenih funkcionera. Patološka želja vladajućih, ne samo u Hrvatskoj, za ‘totalnim’ neprijateljem, kojega treba privesti ‘pravdi’, dead or alive, sada proizvodi novu rundu ‘pomirbenog’ delirija, čiji je zadatak mirenje sa fašizmom.

Ucjenjivačko huškanje na tu nemoguću pomirbu za jedne ima funkciju maske, ideološkog vela, kojim se prekriva odustajanje od ‘stvarnih problema’, artikulisanih od iste te vlasti, ali sada valjda licem u lice. A oni se sastoje od ‘strukturnih reformi’, za koje većina misli kako ih ovo ‘skretanje’ odgađa, a samo manjina vidi da bi ih moglo i poboljšati. Drugi pak govore kako je ‘građanski rat’ prouzrokovan dubokim podjelama, koje su posljedica nasljeđa dvije ‘totalitarne’ ideologije, u društvu već započeo, a u atmosferi narastajućeg sukoba na nož, i opet neće biti ništa od nužnih ‘strukturalnih reformi’.

Pomoću ovog ‘paklenog stroja’ podmetnutog u mase vlast je proizvela situaciju preloma sa dvostrukim dnom i apologetskim osiguračem, a sve u svoju korist. Hrvatska je tako, s jedne strane duboko podijeljena. I to ne samo na ustaše i ‘partizane’. Već i na one koji bi strasno ganjali te ‘utvare prošlosti’ i one kojima se baš takvi koji ih posvuda vide, kao novi ‘totalitaristi’, čine glavnom preprekom normalizaciji njihova života. Ali, ni to nije sve. S druge strane, Hrvatska je i nasilno ‘duboko ujedinjena’ u prihvaćanju nužnosti ‘strukturalnih reformi’, koje im ta ista vlast nameće. A to je osigurač koji u jednom trenutku neće izdržati voltažu koju vlast podiže.

Ideologija aktualne hajke može se i ovako sažeti: riješimo se što brže ‘totalitarista’, provedimo što brže ‘strukturne reforme’, jer to je put bez alternative. A vremena je malo. Dan kada se riješimo i posljednjeg ‘totalitarista’, biti će ujedno i dan objave uspjeha ‘strukturalnih reformi’. Naš ‘demokratski’ vođa moći će tada proglasiti kako ‘realno egzistirajući kapitalizam’, koji on neće tako zvati, time ulazi u novu, višu fazu. Uostalom, to i EU od nas traži i očekuje.

Tako su građani još jednom, svojom demokratski nejasnom, iako formalno pravilno izraženom voljom (većina onih koji su izašli na izbore birala je ‘demokrate’), masovno dospjeli u orbitu želje vlasti. Vlast bi, tvrdi ona, da se riješi ‘totalitarista’. I mnogi građani bi izgleda to pozdravili. A početni rezultat kampanje je ‘samo’ taj da je društvo pred ‘građanskim ratom’. U čemu je onda problem? Možda u tome što je sam problem, kako je postavljen, u biti nerješiv, pa ga je moguće beskonačno rješavati, a da on time neće postati manje iluzornim. I eto uvijek ‘novog’ posla za vladajuću političku kastu, koja gubi ikakvu - konstruktivnu ili destruktivnu – ulogu u sve više ‘sektora’ života. A ponajprije u privredi, usmjeravanje koje su preuzeli vanjski centri kapitalske moći.

Isprva, činilo se, samo ‘teorijske’ teze o dva istorijska ‘totalitarizma’ – ‘fašističkom’ i ‘komunističkom’ – s kojima se ovdašnje društvo, ako je ‘demokratsko’, mora do kraja obračunati, sada zadobivaju u svojoj punini praktičnu, ‘materijalnu egzistenciju’, u ideološkim i represivnim aparatima vlasti

Ono jedno ‘totalitarizma’ cijepa se sada i ovdje na dvoje: na ‘komunistički totalitarizam’ i ‘fašistički totalitarizam’. I jednom i drugom fenomenu nadređen je viši, zajednički termin, iz čega je izvedena tvrdnja kako su oni dva istorijska oblika ‘totalitarizama’. Prihvatimo li ovaj sud kao istinit, onda bi ‘nesporazume’ trebalo početi otpetljavati tako što ćemo propitati sam pojam ‘totalitarizma’ u obje ove varijante, te pokušati pronaći u njima one elemente koji su im zajednički, pa prema tome i uopšteni. Time bismo došli, ako već ne do pravog pojma, barem do nekakvog minimalnog zajedničkog nazivnika, sadržaj kojega bi, želja je vlasti, jednog lijepog dana postao konsenzualno prihvaćen kao neprihvatljiv. Sa pozicije deliberativne demokratije, sistema vlasti u kojem se o važnim javnim stvarima odlučuje zajedničkom raspravom, to bi bio razuman pristup.

Sve to traži puno vremena i volje građana, ali to je ‘cijena demokratije’, uvjeravaju nas iz ‘crnog’ i ‘bijelog’ tabora udruženja civilnog društva. A što, umjesto toga, rade ‘demokratske’ vlasti u Hrvatskoj, ali i u briselskim tijelima EU?

One, mimo svake javne rasprave o validnosti pojma ‘totalitarizma’, svojim ‘diskrecionim pravom’ uvažavanja volje nekih desničarskih stranaka, te izdaju službene dokumente u kojima osuđuju ‘totalitarizam’. I to uglavnom jedan, od već prepariranog stava da postoje samo dva istorijska kandidata za tu osudu. Ustremili su se dakle na onaj ‘komunistički’. Sve to nije počelo u Hrvatskoj, već u Briselu (ali je naravno do tamo stiglo iz pojedinih država članica EU, ne i iz Hrvatske), gdje je 1996. g. donesena Rezolucija Savjeta Evrope 1096, nazvana ‘O mjerama za demontiranje nasljeđa bivših komunističkih totalitarnih sistema’.

Tu se u šesnaest tačaka preporučuje kako tu ‘demontažu nasljeđa’ efikasno provesti. Slijedile su Rezolucija savjeta Evrope 1481 (2006. g.) naslovljena ‘Potreba za međunarodnom osudom zločina totalitarnih komunističkih režima’, jedna ‘Deklaracija Evropskog parlamenta’ gdje se proglašava ‘dan sjećanja na žrtve staljinizma i nacizma’ (tu se ‘totalitarizam’ ne spominje u nazivu), te ‘Rezolucija Evropskog parlamenta o evropskoj savjesti i totalitarizmu’ (2. aprila 2009.). Hrvatski sabor donio je ‘tek’ 2006. ‘Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tokom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945. do 1990. g.’ U njoj se, kao što se vidi iz imena, osuđuju u 13. tačaka zločini počinjeni u Hrvatskoj (a ne npr. u Jugoslaviji, što je interesantna, doslovno Blut und Boden, nacionalizacija i teritorijalizacija ‘totalitarne’ krivice, po kojoj se ne osuđuju zločini počinjeni već u Austriji ili Sloveniji).

Tu se kaže i npr. da su ‘zločini komunizma (su) opravdavani u ime ‘teorije’ o klasnoj borbi i načela o diktaturi radništva (proletarijata)’. Čemu se centralnoj ideji svake lijeve politike, ali i teorije, onoj o klasnoj borbi, od strane države oduzima ‘znanstvenost’ (toliko o slobodi poučavanja u ‘demokratiji’, po svim curriculumima). U susjednoj Sloveniji su neki članovi njihovog parlamenta, Državnog zbora, pokušali još u ljeto 1998. provući ‘Deklaraciju o protipravnom djelovanju komunističkog totalitarnog režima te o razgraničenju između komunističkog režima i demokratske republike Slovenije’, kao i ‘Izjavu o narodnoj pomirbi’, ali im to nije uspjelo.

Zato je 2011. g. uspjelo Ustavnom sudu Slovenije da poništavajući odluku grada Ljubljane, koji je jednu novu ulicu želio nazvati po Josipu Brozu Titu, u svojoj odluci napiše kao je Titovo simboličko značenje povezano sa ‘poslijeratnim totalitarnim komunističkim režimom’. U nastavku slovenski sud cijelo razdoblje od 1945. do 1990. naziva ‘totalitarnim’.

Sve to ponukalo je dva slovenska naučnika sa Univerziteta u Mariboru, Sergeja Flerea i Rudija Klanjšeka, da preispitaju u Sloveniji i Hrvatskoj ovako ‘ozakonjenu’ tezu kako je ‘Titova Jugoslavija’ bila ‘totalitarna’. Odlučili su se za tzv. imanentnu kritiku, tako što su uzeli knjigu najvećih autoriteta ove ‘teorije’, Carla J. F. Friedricha i Zbigniewa K. Brzezinskog Totalitarna diktatura i autokratija, te njene kriterijume primijenili na slučaj Jugoslavije od 1945. do 1990. g. Po američkim autoritetima za ‘totalitarni režim’ karakteristični su: jedna službena ideologija, koja se smatra ‘hilijastičkom’, hijerarhijski organizovana partija na čelu sa diktatorom, terorističke policijske snage, monopol nad oružanim snagama, monopol nad masovnim medijima, te centralna kontrola ekonomije, putem državnog planiranja.

U tom smislu slovenski autori kažu da je i socijalistička Jugoslavija svoj život započela ‘totalitarno’: odbacila je višestranački sistem, zabranila političku opoziciju, ustanovila vlast jedne avangardne partije, izvršila puno izvansudskih pogubljenja, odmah nakon rata (tu dodaju da se to događalo i u mnogim drugim ‘demokratskim’ zemljama, npr. u Francuskoj), uvela moćnu tajnu policiju, organizovala ekonomiju i tako što je odstranila privatno vlasništvo u poljoprivredi, što je imalo katastrofalne posljedice, kontrolisala masovne medije, ustanovila oružane snage podređene partiji, a službenu komunističku ideologiju učinila monopolnom u javnom životu. 

No, to vrijedi samo za ‘prvu fazu’, od 1945. do 1953. g. Dalju analizu autori baziraju na propitivanju institucija, kao na pravilima osnovanih organizacija, koje su preduslov bilo kako shvaćenoj politici. Po toj logici propituju kasniji politički poredak, političku policiju, ekonomiju, kulturu i religiju, vojne snage, te ostale pojave. Tu zaključuju kako Tito nije bio totalitarni diktator, jer se morao usuglašavati sa republičkim rukovodstvima, kako 1962., tako i 1963. zbog provođenja privredne reforme, a od ustavnih amandmana 1971. i novog ustava 1974., kada su republike dobile ‘državnost’, a federalna vlast prepuštena kolektivnom rukovodstvu, o nekoj ‘totalitarnosti’ u društvenom dogovaranju i samoupravnom sporazumijevanju nema ni govora.

Ni u partiji nije, barem od 60-ih godina bilo monolita, već su vođeni dugi pregovori oko sastava svakog federalnog i republičkog tijela. Uvođenje ‘tržišnog socijalizma’ izazvalo je 60-ih veliki interes u svijetu za jugoslovenski eksperiment, kultura je od 60-ih takođe bila pluralističkom, a vjerske slobode, naročito od 70-ih, kada je dozvoljeno slobodno registrovanje vjerskih zajednica, velike. Autori zaključuju, kako je Titova vladavina, iako nije uzorni primjer razvoja civilnog društva, stimulisala razvoj republika i pokrajina, institucija i kvaziinstitucija, a za ‘organizacije udruženog rada’ i ‘samoupravne interesne zajednice’, sa njihovim vijećima i skupštinama kažu da je u njima kvaziinstitucionalizacija poprimila groteskne razmjere. 

U zaključku navode kako se slučaj Jugoslavije ne može poistovjećivati sa drugim zemljama tzv. realnog socijalizma, pa da bi se čak i radničko samoupravljanje moglo smatrati formom demokratije. Ipak, za njih Jugoslavija nije bila demokratskom, ni u kojem smislu. Ono što se komunistima ipak treba priznati, i tu autori slijede analize Dejana Jovića iz knjige Jugoslavija država koja je odumrla, jest da su izgradili ne samo kompleksnu multietničku državu, već su i zasnovali sistem u koji su ugradili postupno odumiranje. Svoje riječi o dobrovoljnom i ugovornom udruživanju u Jugoslaviju komunisti su sami shvaćali ozbiljno, što je pripomoglo disoluciji zemlje. I tu sad samo nedostaje poenta, kako je jedna ‘nedovršena država’ tako omogućila nastanak, najprije šest, pa sada sedam ‘dovršenih demokratija’.

Inače, ‘teorije’ o ‘totalitarizmu’ bile su u opticaju i u Jugoslaviji i to ne samo na njenom kraju. Njima su pojedini autori uporno označavali fašizam, a neki i staljinizam. Tako filozof Danilo Pejović, autor natuknice ‘totalitarizam’ u Filozofijskom rječniku, koji je od 60-ih g. doživio nekoliko izdanja, piše da je on ‘politički sistem, tipična pojava evropskog nihilizma i u svojoj biti totalna negacija svake politike, budući da kao perfektna diktatura više ne pruža mogućnost ni za kakav politički otpor niti nadu u promjenu iznutra, jer je svaka demokratija kao ‘liberalistička laž’ likvidirana.’ 

Slijede ‘hajdegerizovani’ poetski pasaži: ‘U svojoj srži, zapravo, on (totalitarizam) i nije drugo nego perfektna, planska i organizovana socio-tehnika jedne univerzalne volje za moći, gdje je čovjek-građanin degradiran na puku sirovinu istorijske industrije i materijal koji se u milionskim masama troši za ‘više ciljeve’ gospodstva nad svemirom’, da bi sve završio pravovjernom marksističkom definicijom fašizma, koji ovdje dobiva naziv ‘totalitarizma’: ‘(on) je najreakcionarnji oblik buržujske diktature razdoblja imperijalizma, odlikuje se neusporedivom rasnom, nacionalnom i ideološkom mržnjom, najbezobzirnijom eksploatacijom radničke klase, porobljavanjem tuđih naroda i neprekidnim izazivanjem novih ratova.’ Ovako uopšteno, ne postaje li tako očito glavnim kandidatom za savremeni ‘totalitarizam’ upravo nekad Zapadni ‘slobodni svijet’?

U Enciklopedijskom rječniku marksističkih pojmova, kojega je sredinom 70-ih g. sastavio Risto Tubić, a po sadržaju se nalazi negdje između oficijelnog i neoficijelnog marksizma toga vremena, natuknica ‘totalitarizam’ obuhvata s jedne strane sisteme vladavine ‘italijanskog fašizma’ i ‘njemačkog nacionalsocijalizma’, a s druge strane ‘staljinistički sistem vladavine u njegovim različitim istorijskim razvojnim formama’. Izvedeno je i poređenje ta ‘dva totalitarizma’, koju uglavnom ponavljaju i današnji zagovornici razlikovanja u pojmu, samo što oni sada govore o ‘komunizmu’ (uključivo sa jugoslovenskim, kao da on nije bio anti-staljinistički) i ‘fašizmu’. Po Tubiću postoji ‘čisto instrumentalni karakter, u biti iracionalno zasnovanih teorijskih premisa fašističke i nacionalsocijalističke ideologije. Nasuprot tome, staljinistička ideologija hrani se racionalnim jezgrom jedne do kraja dogmatizovane teorije.’

Za Leksikon temeljnih pojmova politike, objavljen na kraju zadnjeg jugoslovenskog državnog perioda, 1990. g., u kome je natuknicu ‘totalitarizam’ napisao Robert Blažević, termin se odnosi na ‘fašističke, nacističke i boljševičke diktature’. Dakle njegova je karijera u Jugoslaviji započela preko prepoznavanja kao ‘totalitarnih’ najprije ‘fašizma’, pa dugo vremena ‘staljinizma’, a na kraju i ‘boljševizma’. Da bi u ‘demokratskoj’ Hrvatskoj njime bio označen ‘komunizam’. Poput privatnog parazita na nekada javnom zdravstvu, neke ideološke imele (da i mi upotrijebimo botaničk poređenje), iz ovoga se vidi kako se politička desnica deblja, doslovno proždirući ljevicu.

Jasno je i zašto se ovdje stalno obnavlja ‘antitotalitaristički’ diskurs. Insistiranje na ‘totalitarnoj komunističkoj Jugoslaviji’ s jedne i ‘demokratskoj Hrvatskoj’ s druge strane ubija jednim udarcem dvije muhe. S jedne strane delegitimiše naš istorijski socijalizam, a s druge omogućava političkoj i naročito intelektualnoj kasti, nekada uglavnom deklarativno ‘marksističkoj’, ugodno presvlačenje i stalno ‘novi početak’ u karijerama fašistoidnih i nacional-liberalnih ideologa.

A sve pod firmom ‘dovršetka demokratije’. Odustajanje od socijalističkog projekta i znakovi lojalnosti novim ‘nacionalnim’ državama, uz pozadinsko prihvaćanje liberalnog kapitalizma, pri čemu je liberalizam ovdje prije svega ekonomska ideologija, trebalo je ‘osnažiti’ nekom kulturalističkom teorijom, dovoljno neodređenom, ‘bezvremenom’ i moralističkom, pri čemu su ‘teorije’ o ‘totalitarizmu’, bile su za to idealne. One su prije svega podobne kao znak ‘zaštitnika nacije’ od ‘ekstremizama’, fašistoidnih, u čemu bi se mogle saglasiti s ljevicom, no onda, i u istom dahu, i ‘komunističkih’, zagovarajući politiku ‘ekstremizma centra’, što je u zadnjem zaoštravanju nasilničkih i fašistoidnih identitetskih politika, više nego očigledno. Ovaj diskurs naravno sada dominira i u svim medijima mainstreama, kojima se u našim aktuelnim nevoljama s novom vladom Tito kao Staljin priviđa radije od Pavelića kao Hitlera.

Pokušaj analize Jugoslavije po imanentnim kriterijima teorija o ‘totalitarizmu’, koji su poduzeli Sergej Flere i Rudi Klanjšek, iako po nju završava ‘pozitivno’, dijagnozom kako u najvećem dijelu svoga postojanja ona nije bila ‘totalitaristička’, u stvari je tragi-komičan, što vjerovatno nije bila namjera autora.

Ako smo većinu teksta namjerno potrošili na to da pokažemo kako se socijalističku Jugoslaviju, nakon njenog državnog kraja, pomoću teorija o ‘totalitarizmu’ gura u ‘komunistički’ Istočni blok, kojemu nikada nije pripadala, što reći o mogućoj primjeni takvih ‘teorija’ baš na ‘demokratsku’ Hrvatsku?

Povoda ima napretek, a o tome i stalno pišemo, jer nasilničke identitetske politike, kakve sada ponovo na obnovljene načine kulminiraju, nisu moguće bez velikih doza ‘fašistoidnosti’ u njima. Pustimo li sada po strani relativno dobro dokumentiranu i poznatu Tuđmanovu fašistoidnu ‘demokraturu’ 90-ih, koja je odigrala svoju ulogu nestajućeg posrednika u veliku regresiju u rubni kapitalizam, a ne samo ‘demokratskog’ iskoraka ovdašnjeg društva, kao jedan od kriterijuma ‘totalitarnosti’ možemo uzeti i sve aktuelniji napad na nekada odvojene sfere ‘javnog’ i ‘privatnog’, tj. preobrazbu apstraktnog individuuma u ideološki aparat države. U tom smislu su društva današnjeg globalizovanog neoliberalnog kapitalizma, uključujući i ‘hrvatsko’, ‘totalitarnija’ i od kapitalizma i od socijalizma, kakvi su bili prije recimo pedesetak godina. Širenjem načela apstraktnog individualizma u sferu ‘individualnih posebnosti’, gdje pojedinac više nije ‘apstraktan’, a to znači u sferu ‘civilnog društva’, cjelokupno područje indiferentizma građanske države postalo je ‘ideološki aparat’.

Otuda tolike priče o ‘stilovima života’, ali i vjerske ludosti i crkveni totalitarizmi. Tu su zatim i nove korporativne ‘etike’, koje ‘re-feudaliziraju’ društvo kroz mitologije uspjeha, lojalnosti nadređenima i poduzeću, korporaciji itd. U vremenu u kojemu je ‘apstraktni pojedinac’ postao sitom kroz koje država, preko ‘civilnog društva’, investira u područja spram kojih je nekada bila indiferentna, odnosi vlasti kapitala prodiru u sfere koje bi prema idealnom modelu trebale biti ‘slobodne’, tj. ‘indiferentne’. U stvari, baš tu spada sada i u Hrvatskoj histeričan ‘rat svjetonazora’, u kome kao da svi, a naročito desničari, imaju svoje zatvorene, parcijalne a ‘totalizovane’ pozicije, kojima ne treba deliberativne demokratije.

A šta tek reći za ‘puzajući totalitarizam’ u kojemu su predstavnici korporativnih interesa imali povlašteni pristup informacijama u pregovorima o TTIP-u, dok je to istovremeno onemogućeno predstavnicima civilnog društva, koji, barem potencijalno, zagovaraju javni interes? U novinama čitamo kako je ova neželjena praksa prisutna i u Hrvatskoj, gdje Ministarstvo vanjskih i evropskih poslova (MVEP) potvrdilo kako redovno organizuje sastanke s predstavnicima korporativnih interesa, od kojih traži savjete u pripremi hrvatskih mišljenja o TTIP-u. Istovremeno, ministarstvo je odbilo dati informacije o hrvatskom mišljenju, popis predstavnika firmi, poslovnih udruženja i pojedinaca platformi ‘Zaustavimo TTIP’.

Zaključimo: ako ‘totalitarizam’ i ‘demokratija’ nisu pojmovi pomoću kojih jedno društvo možemo uvjerljivo, pa ako hoćemo i naučno argumentovano, opisati kao ‘neslobodno’, odnosno ‘slobodno’, to vrijedi i u slučaju poređenja zadnje jugoslovenske sa zadnjom hrvatskom državom. Da smo uzeli neki drugi kriterijum, npr. onaj revolucionarnosti, vidjeli bismo kako je on prisutan u obje te države, ‘samo’ što je ‘hrvatska revolucija’, mjerena baš ‘jugoslavenskom’, po formi često revolucionarno, ali po sadržaju beznadno kontrarevolucionarno događanje.

Kada je Leo Mates pisao predgovor za jedno od brojnih izdanja i u Jugoslaviji popularnog djela Georgea Orwella 1984 - oko kojega se interpretatori danas tendenciozno svađaju govori li ono o ‘fašističkom’, ‘komunističkom’ ili pak paklu britanske moguće totalitarne budućnosti – morao je tadašnjim jugoslovenskim čitaocima ovako pojasniti: ‘Fabula koja nas vodi kroz svijet budućnosti u ovom romanu izgleda danas (1977. g) suviše drastična i ispunjena okrutnošću i brutalnošću koja sa estetskog stanovišta može da se čini pretjerana. No, to je odjek realnih brutalnosti prošlih dana, onog vremena koje je Orwella neposredno inspirisalo ne samo na pisanje knjige nego i na borbu s puškom u ruci na ratištima Španije.’ Savremena ‘demokratska’ Hrvatska omogućila nam je da ga lakše shvatimo.

Izvor: portalnovosti.com