30. januara 2016. godine, u Crkvini kod Šamca, otvorena je druga osnovna škola pod nazivom „Srbija“ u Republici Srpskoj. Otvorili su je premijer Republike Srbije Aleksandar Vučić i predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik. Predsjednika Republike Srbije Tomislava Nikolića nije bilo ni u romingu, a prisustvo premijerke Republike Srpske Željke Cvijanović, faktički, nije bilo neophodno. Bitni su voždovi Vučić i Dodik kako bi ojačali neraskidivu vezu Republike Srpske i Srbije, govoreći o dobrim odnosima dvije bratske države, zanemarujući činjenicu da se Republika Srpska nalazi u, mrskoj im, Bosni i Hercegovini. To znači da je 30. januara 2016. godine otvorena druga osnovna škola pod nazivom „Srbija“ u Bosni i Hercegovini. Da , u Bosni i Hercegovini, htjeli ili ne htjeli da to prihvate Dodik, Vučić i ostali „veliki“ Srbi. Mada su svi oni više „veliki“ (u fizičkom smislu), a manje Srbi.

Zbog čega Vučić toliko forsira sebe pa ni otvaranje jedne seoske škole nije prepustio predsjedniku Srbije Tomislavu Nikoliću? Ipak je ono samo ceremonijalnog karaktera. Ali, idu izbori i on sebe mora prikazati kao dobrotvora, mada je škola izgrađena novcem građana Srbije i donacijom iz Programa na razvoj UNDP.

Zbog čega Dodik još jednu školu u Republici Srpskoj naziva „Srbija“? Kome prkosi, znajući da je Republika Srpska u Bosni i Hercegovini? Da li je njegovo prijateljstvo sa Aleksandrom Vučićem toliko jako kao nekadašnje prijateljstvo sa Borisom Tadićem? Da li će OŠ „Srbija“ u Crkvini kod Šamca jednog dana promijeniti ime u OŠ „Aleksandar Vučić“, a OŠ“Srbija“ na Palama u OŠ“Boris Tadić? Najvjerovatnije neće. Borisa Tadića je već pregazilo vrijeme, a ni Vučićeva era neće još dugo trajati. Pitanje je samo koliko će opstati „dvije Srbije u Bosni i Hercegovini“ i kad će navedene osnovne škole promijeniti nazive. Dok se to ne desi predlažem premijeru Vučiću da u Bugojnu, gradu svojih predaka, sagradi još jednu školu i nazove je „Srbija“. Ako mu to pođe za rukom, onda je stvarno svemoguć, kako se predstavlja.                                              

Autor: Mirjana Šmitran