Privredno društvo, najčešće društvo kapitala (društvo sa ograničenom odgovornošću i akcionarsko društvo), uđe u problem sa solventnošću. Nad tim nesolventnim poslovnim subjektom bi po pravilu trebalo u što kraćem roku otvoriti stečajni postupak, i to iz dva osnovna razloga:

a) Radi zaštite potraživanja povjerilaca

b) Radi poslovne sigurnosti drugih preduzeća koja bi eventualno ušla u poslovno-materijalni odnos sa nesolventnim poslovnim subjektom

Stečajni postupak se pokreće na zahtjev povjerilaca koji ne mogu na drugi način da namire svoja potraživanja prema nesolventnom privrednom društvu. Aktuelni Zakon o stečajnom postupku, kao i prijedlog novog Zakona o stečaju, predviđaju da se stečajni postupak otvara prema platežno nesposobnom dužniku, a smatra se da je dužnik platežno nesposoban ukoliko 60 dana neprekidno ne izmiruje svoje dospjele obaveze, odnosno ukoliko je račun stečajnog dužnika blokiran 60 dana neprekidno. 

Realitet našeg privrednog života takav je da je očigledno da trenutno van stečajnog postupka egzistira ogroman broj privrednih društava iako su ona po svim mjerilima, pravnim, finansijskim i poslovnim, morala poodavno da budu u stečaju. Prijedlog novog Zakona o stečaju sadrži neke nove odredbe u odnosu na još uvijek važeći ZOS, prvenstveno kad je riječ o uvođenju postupka restruktuiranja stečajnog dužnika. Ovaj prijedlog ZOS sadrži određena poboljšanja u odnosu na aktuelni zakon, međutim on može biti suštinski unaprijeđen na način da se omogući stvarno ozdravljenje privrede Republike Srpske, odnosno solventnosti privrednih subjekata. Naime, osnovni cilj stečajnog postupka mora biti spriječavanje nastanka nesolventnosti poslovnog subjekta u tolikoj mjeri da ono ne samo da ne može da se oporavi, nego i da po okončanju stečajnog postupka, po prodaji cjelokupne njegove imovine, ne postoji dovoljno materijalnih, odnosno novčanih sredstava za namirenje svih potraživanja povjerilaca tog nesolventnog dužnika. 

Ta nesolventna preduzeća, dakle, posluju iako nisu u stanju da izmiruju svoje obaveze. Tako, nesolventno preduzeće „ABC“ d.o.o. naručuje robu od do tad solventnih „DEF“ d.o.o. i „GHI“ d.o.o. „ABC“ d.o.o. radi sa tom robom, i to najčešće tako što je fakturiše nekom povezanom licu koje je solventno i kojem nije blokiran račun. Nakon toga, to povezano lice „JKL“ d.o.o. prodaje tu robu a novac završava kod vlasnika „ABC“ d.o.o. Bitno je naglasiti da je „JKL“ d.o.o. povezano lice sa „ABC“ d.o.o. ne u smislu povezanosti prema kriterijima Zakona o stečaju, a kad je moguće pobijati takve pravne radnje od strane povjerilaca a između ova dva pravna lica, nego je povezano zakonski neproblematičnim i nevidljivim vezama. 

„ABC“ d.o.o. ne plaća u dogovorenom roku svojim dobavljačima, „DEF“ d.o.o. i „GHI“ d.o.o. Ukoliko je „ABC“ d.o.o. naručilo znatnu količinu robe od tih svojih dobavljača, ili ukoliko ti dobavljači posluju sa više preduzeća sličnih „ABC“ d.o.o, onda će i „DEF“ d.o.o. i „GHI“ d.o.o. uskoro neumitno da postanu nesolventna, jer neće moći da naplate svoja potraživanja od „ABC“ d.o.o. Čak i kad ova dva privredna društva na sudu dobiju „ABC“ d.o.o. to im nije od nikakve vajde, jer „ABC“ d.o.o. nema nikakvu imovinu na sebi, a njegov vlasnik odgovara za obaveze do visine uloga koji je unio u svoj d.o.o. (a što i jeste smisao društva sa ograničenom odgovornošću, odnosno akcionarskog društva). 

Nakon što sudska presuda protiv „ABC“ d.o.o. postane pravosnažna i izvršna, te kad se nije i dalje moguće naplatiti od „ABC“ d.o.o. jer nema imovine podobne za izvršenje povjerilaca, onda bi se po pravilu trebao pokrenuti stečajni postupak. Međutim, kakva vajda za „DEF“ d.o.o. i „GHI“ d.o.o. od toga? Čak i da „ABC“ d.o.o. ima neke sitne imovine, „DEF“ d.o.o. i „GHI“. d.o.o. možda se ne bi naplatili, jer moguće da postoji neki poslovni subjekat, odnosno povjerilac koje je ispred njih u naplatnom redu. Takođe, ono što je nesporno, je i da se u stečaju prvo naplaćuju troškovi samog stečajnog postupka, a potom radnici stečajnog dužnika. Takođe, ukoliko nekim čudom „ABC“ d.o.o. ima neku nepokretnu imovinu na sebi koju bi bilo moguće prodati i tako makar delimično namiriti povjerioce, a da ona već poodavno nije prodata nekom drugom, onda na toj nekretnini, po pravilu, postoji hipoteka banaka, jer „ABC“ d.o.o. nije varalo samo svoje dobavljače, nego i banke, koje su doduše na to i same pristajale, i to tako što se bez jakih kolaterala zaduživalo na sve strane, a nekretnitnu daleko manje vrijednosti od ukupnog zaduženja kod banaka davalo kao zalogu za sve te kredite. Tako da se „DEF“ d.o.o. i „GHI“ d.o.o. nikako ne mogu naplatiti niti iz tog izvora imovine stečajnog dužnika.

A na sve to, kao šlag na tortu, dolazi činjenica da „DEF“ d.o.o, kao predlagač otvaranja stečajnog postupka, po aktuelnom Zakonu o stečajnom postupku, kao i prema prijedlogu novog Zakona o stečaju, mora prethodno da predujmi troškove stečajnog postupka nad „ABC“ d.o.o. i tako praktično dođe u situaciju da ponovo izdvaja svoj novac kad je „ABC“ d.o.o. u pitanju-a da ne dobije ništa zauzvrat. I, logično, „DEF“ d.o.o. odustaje od pokretanja stečajnog postupka nad „ABC“ d.o.o., baš kao što to čini i „GHI“ d.o.o. i svi ostali povjerioci-privredna društva, jer prosto ne žele da se dodatno finansijski opterete sa „ABC“ d.o.o. 

Tako „ABC“ d.o.o. nastavlja da neokrznuto deluje i dalje, ostaje dužno drugim povjeriocima i poslovnim subjektima, a dalje ti poslovni subjekti počinju da prate model „ABC“ d.o.o, htjeli-ne htjeli, te i oni počinju da kasne sa plaćanjima ili da uopšte ne plaćaju svojim dobavljačima. Maligni tumor neplaćanja se širi svjetlosnom brzinom, te uskoro cijeli organizam privrede oboljeva, i to sa veoma malo nade u ozdravljenje.

Ko bi mogao i trebao da sasječe ove maligne pojave u samom početku? Poreska uprava Republike Srpske, jasno. Ova javna institucija ima podatke o imovini, potraživanjima, obavezama i (in)solventnosti privrednih društava, te bi upravo ona morala da bude ta koja na vrijeme podnosi prijedloge za otvaranje stečajnih postupaka nad nesolventnim poslovnim subjektima. Na kraju krajeva, za razliku od povjerilaca-običnih poslovnih subjekata, Poreska uprava ima sve neophodne resurse za takvo nešto, odnosno ona ima i dovoljno pravnika i ekonomista koji bi trebalo da znaju kako se štite potraživanja države, odnosno samih njenih građana (jer su fiskalni prihodi u osnovi novčana potraživanja samih građana, direktno ili indirektno), ima koliko-toliko precizne podatke o imovini dužnika (po službenoj dužnosti) i, na kraju krajeva, može sebi priuštiti da predujmi troškove stečajnog postupka. Dakle, Poreska uprava Republike Srpske može sve ono što obični povjerioci ne mogu. 

Međutim, Poreska uprava Republike Srpske se veoma rijetko odlučuje na takav korak. Ona do beskraja toleriše nesolventne i najčešće nesavjesne dužnike, te se izuzetno rijetko odlučuje da ih pošalje u stečaj. Zašto? Pa zato što jer je svjesna da se neće bogznakoliko naplatiti u tom stečaju (procjene su da se tek oko 10% dugovanja Poreske uprave RS naplati u stečajnim postupcima). Međutim, to je licemjerno pokriće jer je pravo pitanje zbog čega je Poreska uprava uopšte dozvolila da prema njoj nastanu toliko visoki dugovi poreskih obveznika-poslovnih subjekata? Zašto na vrijeme nisu sjekle stvari u korijenu? Zašto na vrijeme nije reagovala, spriječila ne samo oštećenje javnih finansija, nego i čitavu pomenutu zarazu privrednog sistema? Što se dugovanja preduzeća prema Poreskoj upravi Republike Srpske tiče, ona su samo po osnovu neplaćenih poreza i doprinosa u prošloj godini iznosila 1,529 milijardi KM,a što je bilo ravno visini ukupnih prihoda u budžetu Republike Srpske u protekloj godini. Dakle, samo po osnovu neplaćenih poreza i doprinosa poslovni subjekti u Srpskoj duguju jedan budžet, odnosno prihode budžeta, a ta cifra bi bila još tragičnija kad bi se u nju ubrojali neplaćeni porezi po ostalim osnovama. Treba napomenuti da su ovo zvanični podaci koje je direktorka Poreske uprave RS javnosti predočila u oktobru mjesecu 2015. godine, kad je dodala i da 429,73 miliona KM čini dug preduzeća u stečaju, nesolventnih i obveznika u likvidaciji, odnosno da četvrtinu ovog ukupnog duga čine dugovanja poslovnih subjekata koji su u stečaju ili bi trebala već da budu u stečaju. 

Ono što pokazuje gdje nas je sve ova praksa i nečinjenje Poreske uprave odvelo, ono što pokazuje koliko se država ponašala neodgovorno prema privredi, građanima i svojim sopstvenim potraživanjima, svjedoči podatak da je u 2010. godini Poreska uprava po osnovu poreza i doprinosa ukupno potraživala od nesolventnih privrednih subjekata oko 300 miliona KM, odnosno pet puta manje novca nego što je to slučaj danas, svega šest godina kasnije. Dakle, dug nesolventnih dužnika se prema državi povećao pet puta za pet godina, što je stravična progresija koja najbolje ilustruje u kakvom ekonomskom stanju se nalazimo. Ista ovakva progresija postoji i kad je riječ o dugovanjima nesolventnih i nesavjesnih dužnika onim još uvijek zdravim i solventnim poslovnim subjektima, koji na sebi nose teret dodatnog zaduživanja države koja nekako mora pokriti ovu finansijsku dubiozu, i to tako što se ovim zdravim poslovnim subjektima neprestano povećavaju fiskalni i parafiskalni nameti, otežavaju uslovi poslovanja i sve im je teže da trpe pritisak konkurencije iz zemalja u regiji i širem okruženju. 

I šta sad država radi? Ona ne pokreće prijedloge za pokretanje stečaja u očigledno nesolventnim poslovnim subjektima, odnosno subjektima koji ne poštuju svoje obaveze neplaćanjem poreza i doprinosa i drugih novčanih obaveza. Time ti poslovni subjekti ostaju da žive na papiru, iako su praktično mrtvi. Međutim, ti privredni bolesnici svaki mjesec dodatno prave dug prema državi, radnicima i dobavljačima jer oni i dalje ne uplaćuju niti mogu da uplaćuju svoje obaveze. Dug se gomila, zaraza nesolventnosti se širi, privreda je svaki mjesec suočena sa sve većom dubiozom. Realno zarađenog novca u zemlji je sve manje a budžetski minusi se pokrivaju svakomjesečnim zaduživanjem u inostranstvu. 

Država ne želi da inicira pokretanje stečajnih postupaka u nesolventnim poslovnim subjektima jer, koliko god ta privredna društva bila nesolventna, njima ipak svaki mjesec nešto „legne“ na račun, koliko-toliko, od ovog i onog. Logika poreskih institucija je da se one prve naplaćuju na bankovnim računima poslovnih subjekata, te da im je pametnije tako čekati da im nešto „kapne“, nego da iniciraju stečaje u kojima će teško namiriti svoja potraživanja. Ali, kao što je već naglašeno, takva logika je pogubna jer su mjesečni deficiti koje nesolventni poslovni subjekti prave daleko veći nego slučajni prihodi koji im legnu na račun. Odnosno, kad se uobziri da privredni subjekti koji ne odlaze u stečaj svaki mjesec dobijaju nove poreske obaveze, kao i kamate na neplaćene poreze, jasno je da njihov ukupan poreski dug svaki mjesec i svaku godinu postaje sve veći, odnosno jasno je da ti subjekti nikad neće namiriti te dugove, baš kao što je jasno i da Republika Srpska ima ogroman nivo faktički nenaplativih potraživanja. Knjigovodstveno posmatramo, naši bilansi stanja i uspjeha ne samo da su sumorni, nego su i cifre u njima nerealne, potraživanja nenaplativa i sve što mi vidimo zapravo jeste magla, iluzija: poslovne knjige Srpske kriju očiglednu činjenicu da ona posluje katastrofalno, da nema realne prihode i da svojim nečinjenjem indukuje nastavak ove tragične dubioze naše privrede.

Najveći gubitnici u ovim igrama bez granica između nesolventnih privrednih dužnika i države svakako i nesporno su poreski obveznici, korisnici socijalnih fondova (Fond PIO i Fond zdravstvenog osiguranja), kao i radnici koji rade u tim propalim preduzećima. Ovima posljednjima se ne uplaćuju mjesecima i godinama porezi i doprinosi, a država se pravi slijepa, dozvoljava nesolventnim poslovnim subjektima da takva praksa traje do u nedogled, pri čemu ne želi javno da prizna da ti radnici neće imati uplaćene doprinose kad im bude zaračunavata penzija, odnosno da će se u svom poznom dobu naći u nebranom grožđu zahvaljujući bezobrazluku Poreske uprave, državnih institucija i svojih poslodavaca. Država se navodno brine o pravima takvih radnika tako što kroz Zakon o poreskom postupku ne dozvoljava ođavu plaćanja poreza i doprinosa za radnike prema kojima postoji dug poslodavca po tom osnovu, međutim to je licemjerno pravilo jer kakva korist od fantomskih dugovanja poslodavca prema radniku po osnovu poreza i doprinosa kad je jasno da takva dugovanja nikad neće biti izmirena. 

Jedino ispravno rješenje jeste podvući crtu, zaustaviti praksu odgađanja neizbježnog, provesti stečaj u svim nesolventnim poslovnim subjektima, istražiti veze između povezanih pravnih lica, pobijati pravne radnje dužnika kojima su oštetili svoje povjerioce, napraviti multilateralne kompenzacije tamo gdje je moguće, i naposlijetku likvidirati sve ono što je trulo. Bolje da u zemlji imamo i samo 1.000 preduzeća ako ona posluju po zakonu, nego da se gađamo fiktivnim brojkama da bismo lagali sami sebe. S druge strane, država ne treba da se petlja u privrednu aktivnost, treba da smanji svoju ulogu, procedure, troškove, poreze i broj zaposlenih u javnom sektoru, a da se ozbiljno bavi kršenjem zakona od strane privrednih i drugih subjekata, odnosno da štiti mehanizme slobodnog poslovanja.

Poreska uprava ne smije se više ispraznim ciframa svojih potraživanja kriti od svoje nesposobnosti. Poreska uprava mora dobiti zakonsku obavezu u novom Zakonu o stečaju da podnese prijedlog za otvaranje stečajnog postupka u slučaju da poreski dužnik ne izmiruje u potpunosti svoje poreske obaveze, odnosno da mu je blokiran račun i da je jasno da niti u budućnosti neće uredno izvršavati kako svoje poreske, tako i druge novčane obaveze, odnosno da je jasno da takvim dužnicima neće biti naplaćen dug niti u postupku prinudne naplate. Naša realna situacija u privredi je takva da banke i obični povjerioci u najvećem broju slučajeva neće inicirati pokretanje stečajnih postupaka nad nesolventnim dužnicima, banke jer imaju formalna pokrića u mjenicama i, još važnije, hipotekama i zalogama, a ostali povjerioci jer nemaju čime da predujme troškove stečajnog postupka. Zato je država dužna da preko Poreske uprave počisti smeće i metež koji je sama napravila svojim višegodišnjim neđelovanjem, propuštanjem da pomogne zdravom dijelu privrede, tolerisanjem nesavjesnog, nerijetko i kriminalnog ponašanja poreskih dužnika. Svi oni koji su oštetili svoje povjerioce, radnike i budžet moraju da odgovaraju, i tek kad se to i desi, te kad najveći poreski dužnici prestanu da budu u milosti različitih vlasti i ministara, te kad se suoče sa nedjelima koja su počinili, mi ćemo moći reći da smo postali ozbiljna država. 

Izvor: Informativna služba Stranka Napredna Srpska