Novim odredbama, prije svega, radno mjesto postaje potpuno fleksibilno i samim tim i nesigurno. Ugovor o radu na određeno vrijeme postaje model zasnivanja radnog odnosa i nema ograničenja u broju zaključenih ugovora o radu na neodređeno. Na ovaj način će poslodavac imati pravo da u nedogled zaključuje ugovore na određeno sa radnikom bez ikakvih obaveza da zaključi ugovor na neodređeno., a radnici  će biti primorani da pristaju na sve samo da im poslodavac produži ugovor.

Predloženim Zakonom je propisano preko 20 slučajeva u kojima poslodavac može otkazati ugovor radniku, od kojih su neki: ako ne ostvaruje rezultate rada ili nema potrebna znanja i sposobnosti za obavljanje poslova na kojima radi (ovo će se baš zloupotrebljavati), ako odbije zaključenje ankesa ugovora o radu, ako njegovo ponašanje predstavlja radnju izvršenja krivičnog djela učinjenog na radu i u vezi sa radom, nezavisno od toga da li je protiv zaposlenog pokrenut krivični postupak. Osim što se poslodavcu daje mogućnost da otpušta radnike proizvoljno, ostavlja se prostor za zloupotrebe u slučaju da  poslodavac koristi sumnju na počinjenje krivičnog djela da otpusti radnika, bez obzira da li je pokrenut krivični postupak.

Predloženi su i potpuno novi i sporni koncepti stavljanja radnika „na čekanje“ i „pripravnosti“ radnika, kojima se omogućava stavljanje radnika „na čekanje“ zbog smanjenja obima posla i radnici obavezuju da budu u pripravnosti i na raspolaganju poslodavcima van radnog vremena.  Sporno je što nije propisana dužina trajanja čekanja, niti uslovi pod kojima se radnici stavljaju „na čekanje“, što takođe ostavlja prostor za zloupotrebe, a sa druge strane obavezivanje radnika da budu na raspolaganju poslodavcu van radnog vremena, bez propisanih visine naknade, predstavlja zadiranje u ljudska prava i priliku za poslodavce da ne plaćaju ovu vrstu rada.

Možda i najspornije odredbe u novom Zakonu odnose se na odredbe kojima s uređuju plate, naknade i druga primanja, posebno zakonsko uređenje najniže plate. Novim rješenjem predviđeno je da najnižu platu utvrđuje Vlada RS na prijedlog Ekonomsko-socijalnog savjeta, a ako Savjet ne da predlog, Vlada sama donosi odluku o najnižoj plati, i to„imajući u vidu kretanja plata, rast proizvodnje i životnog standarda u Repubici“, čime se Vladi, bez učešća socijalnih partnera, i jasnih zakonskih određenja, daju vrlo široke ovlasti u utvrđivanju najniže plate. Istovremeno, druga primanja po osnovu rada i pomoći radnika samo su taksativno navedena, bez utvrđivanja minimalnog iznosa.

Organizacije civilnog društva smatraju da predložene odredbe Zakona o radu ostavljaju preveliku slobodu poslodavcima da proizvoljno tumače zakon, te da sami uređuju uslove, prava i obaveze, dok se s druge strane npr. skraćuju rokovi radnicima za obraćanje sudu ili inspekciji rada. Takođe, zabrinjavajući je trend smanjivanja stečenih radničkih prava u odnosu na aktuleno zakonsko rješenje, što će samo doprinijeti većoj socijalnoj nesigurnosti.  

Organizacije potpisnice komentara takođe smatraju da se ovaj Zakon ni u kom slučaju nije smio upućivati u hitnu proceduru, s obzirom na njegov značaj i ogroman interes javnosti, te uticaj na građane RS, i da je vlast RS ponovo pokazala nezainteresovanost za interes i volju javnosti. Zakon kojim se uređuju ekonomsko-socijalna prava morao bi biti predmet javne rasprave koja uključuje sve zainteresavne strane, a hitna zakonodavna procedura može se sprovesti samo u izuzetnim slučajevima koji se moraju opravdati. 

Izvor: Frontal