Predsjednici SAD i Kube razgovarali su preksinoć više od jednog sata, a posljednji direktni susret između čelnika dvije susjedne države desio se u julu 1956, pa se ovaj neformalni kubansko-američki samit naziva istorijskim.

Dugo iščekivani razgovor između Baraka Obame i Raula Kastra u Panami na marginama Sedmog samita Organizacije američkih država (OAD), najavljen je još u decembru prošle godine kada je objavljeno da su se administracije dviju zemalja preko diplomatskih kanala dogovorile da „normalizuju odnose”, ali je mogao biti otkazan jer Vašington nije za to vrijeme uspio da ispuni najtvrđi uslov koji je vlada u Havani postavila: Da skine Kubu sa liste zemalja koje podržavaju terorizam.

To će se svakako desiti,  jer razlozi zbog kojih se Kuba našla među zemljama sa terorističkom reputacijom, navodna podrška ljevičarskoj kolumbijskoj narko-gerili Fark ili pružanje egzila Baskijcima optuženim za terorizam, ne postoje, po jednodušnoj ocjeni američkih analitičara. U Havani traju naporni razgovori uz posredništvo kubanskih zvaničnika da se uspostavi mir između Farka i kolumbijske vlade, a Kolumbija je kao jedan od najbližih latinoameričkih saveznika Vašingtona, zvanično tražila da se Kuba obriše sa crne liste. Besmisleno je da neko ko, na zahtjev zaraćenih strana pomaže da se one dogovore, istovremeno u SAD figurira kao država koja podržava jednu od tih strana.

Ali ima još mnogo besmisla u činjenici da se tek Barak Obama, rođen pet godina poslije prestanka komunikacije sa Kubom, sjetio da kaže da „Kuba ne predstavlja nikakvu bezbjednosnu opasnost po interese SAD”.

 „Pokazali smo da možemo da okrenemo novi list”, rekao je Obama, čije akcije na spoljnopolitičkom planu pokušava da zakoči republikanska većina u Kongresu.

Predsjednik SAD podsjetio je da je „Hladni rat završen” te da „uprkos razlikama” razgovori mogu da se vode o temama od obostranog interesa i da je ovo tek početak promjena.

Sa svoje strane Raul Kastro je rekao da su predsjednik Obama i on spremni da razgovaraju o „osjetljivim pitanjima” i da „sve može biti na stolu” , uključujući „ljudska prava i slobodu medija“.  Ono u čemu se slažu je da američke sankcije, bez obzira na njihovu dugovječnost, nisu uspjele da postignu cilj, a to je za Vašington bio obaranje Fidela Kastra, njegovog brata Raula, i poništavanje komunističke revolucije u Kubi.

Havana i Vašington se razlikuju u tome kako vide organizaciju društva, pa američka strana insistira na „poštovanju ljudskih prava i slobodi medija”, dok Havana smatra da su u njihovim zatvorima samo ljudi koji krše zakone i kojima je sud presudio, a da je poštovanje čovjekovih prava mnogo širi pojam od onog kako ga prikazuje Vašington. Svi Kubanci na primjer imaju pravo, na besplatno zdravstvo i školovanje što u SAD još nije slučaj.

Panamski sastanak dvojice predsjednika zaslužuje da se nazove istorijskim, iako praktičnih rezultata iz ovog susreta nema: Nije skinut embargo iako je neuspješan, nisu otvorene ambasade, nisu uspostavljeni diplomatski odnosi, iz kubanskih zatvora pušteni su samo oni disidenti ili „špijuni” kako ih naziva Havana, za koje je direktno bila zainteresovana Amerika, iz američkog Gvantanama se izbavilo samo pet zatvorenika koje je nevezano sa normalizacijom kubansko-američkih odnosa htio da primi tadašnji predsjednik Urugvaja Hose Muhika...

Šta je onda to što zaslužuje da uđe u udžbenike svjetske istorije? To što su obojica šefova država pokazali „začuđujuću odmjerenost i razboritost” , kako poslije njihovog susreta reče jedan američki analitičar. Kastro je Obamu javno nazvao poštenim čovjekom. Obama je priznao da je razgovor sa Raulom Kastrom bio „otvoren i plodotvoran”.  Čini se da su se njih dvojica i sami našli u čudu što jedan sa drugim mogu uopšte da razgovaraju.

Za Kubu je važno otvaranje međunarodnih finansijskih institucija, a za SAD osvajanje gladnog tržišta na karipskom ostrvu. Za SAD je bitno da sa južnijim dijelom novog svijeta uspostavi davno pokidano povjerenje, a za Kubu da prestane da je bije glas izolovanog ostrva koje ima nepremostivih poteškoća sa geografski bliskim Velikim bratom. 

Put u Obećanu zemlju ili na egzotično ostrvo uskoro će ući u legalne tokove. Ljubitelji cigara moći će da osjete i taj posebni miris kubanskog duvana, a Kubanci će dobiti sve one lijepe stvari koje stižu iz Amerike. Prvi internet kafići već su otvoreni, farmerke se uveliko šalju iz Majamija, američke serije se gledaju još uvijek krišom...

Mnogi američki analitičari ističu da se Havani više žuri da ukidanjem američkih sankcija nadoknade gubitak zbog umanjenog dotoka nafte, koje joj je u zlatno doba Uga Čavesa Venecuela velikodušno odašiljala u zamjenu za njihove ljekare.

Obama je ponovo pozvao Dilmu Rusef, predsjednicu Brazila, da dođe u SAD nakon što je ona jednom otkazala dogovorenu posjetu zbog afere sa prisluškivanjem. Nikolas Maduro, predsjednik Venecuele, tražio je od Obame da ukine sankcije uvedene ovoj naftonosnoj zemlji, uvedene zbog zatvaranja opozicionih lidera.

Sve države južnoameričkog kontinenta jedinstvene su da je dosadašnja politika SAD prema Kubi najozbiljnija prepreka u zbližavanju dva podijeljena svijeta. A Americi je potreban saveznik iz njenog zadnjeg dvorišta koje je dugo stajalo zapušteno. Sedmi samit u Panami, i prvi u kome je na najvišem nivou predstavljena Kuba, daleko je po značaju prevazišao prethodnih šest protokolarnih susreta američkih država. Za početak, bilo je dovoljno da dva čovjeka počnu da razgovaraju.

Izvor: politika.rs