Dakle, sama činjenica da i dalje postojimo ovakvi kakvi smo sve vrijeme je značajno dostignuće samo po sebi.

Naši redovni čitaoci znaju da je Frontal od svog početka bio povezivan sa svim mogućim političkim i finansijskim centrima moći u zemlji i u njenom okruženju. Ako se nešto potvrdilo poslije svih ovih godina, to je da je danas svima jasno da smo jednako udaljeni od svih tih centara, da smo kamen u cipeli svim strankama i vodećim političarima, da nas niko ne finansira, da preko nas niko ne vrši skriveni pritisak na bilo koga, sem što se mi trudimo da neprestano vršimo direktan pritisak na donosioce odluka u zemlji da stvari pokrenu sa mrtve tačke i konačno Republiku Srpsku i BiH urede na civilizovan način. Vrijeme je najbolji sudija. 

Ova ideja bila je, uostalom, i razlog pokretanja Frontala. Frontal je bio i i dalje je, nedvosmisleno, prije svega društveno-politički orjentisan medij koji pokušava da na nepristrasan način otvori debatu o ključnim izazovima društva, viziji za njegov preporod i konceptu zemlje za narednih trideset godina. Pri tom, Frontal ne krije da nije pasivni i vrijednosno neutralni subjekt u tom procesu, naprotiv-Frontal je po svim važnim društvenim pitanjima imao i ima svoj stav, on jeste vrijednosno opredjeljen medij i to nikad i nismo krili. Međutim, takvo naše opredjeljenje nas nije dovelo do toga da podržavamo ovu ili onu političku partiju, jer to i nije moguće budući da ovdašnje stranke nemaju bilo kakve trajne vrijednosti i ideološka opredjeljenja tako da u tom smislu sa njima i ne možete da „izgubite dušu“.

Upravo u tom segmentu smo najviše postigli a uporedo smo i najviše razočarani onim nepostignutim. Smatramo da se Republika Srpska kreće presporo ka ozdravljenju bazičnih vrijednosnih principa, privrede, vladavine prava i opšteg standarda građana. Koliko god smo se trudili u proteklom periodu, koliko god da smo pokretali ili podržavali različite projekte u tom smislu, poput Nove Srpske, koliko god da su nam političari i drugi donosioci odluka uzimali ideje i predstavljali ih kao svoje, sve se to odvijalo pretromo. Ispostavilo se da sistem čine ljudi koji su ili bez bilo kakve vizije i znanja, ili koji se plaše da dođu u konfrontaciju sa ovima prvima. U takvom stanju stvari jedinica mjere za mudrost jeste sposobnost ćutanja i čekanja, a kad se za mudrost u nekom društvu uzimaju takve osobine onda je jasno zbog čega su strane ambasade i konzulati najposjećenije institucije u ovoj nesrećnoj zemlji.

Uprkos svoj toj apatiji i mrtvilu, uprkos spoznaji da, nažalost, u ovoj zemlji nema dovoljno kvaliteta ne samo unutar sistema, nego i van njega, Frontal nije odustao. Odustajanje je smrt, ali iz tog samoubistva nema klice obnove. Odustajanje je vječno ništavilo. Shvatili smo da mi alternative nemamo. Sve drugo osim nastavljanja misije Frontala bilo bi odustajanje od onoga što svi oni ljudi koji čine Frontal zapravo jesu. Odustali bismo ne od ideje da je moguće napraviti nešto bolje u zemlji, da je moguće izgraditi društvo u kojem se „pikaju“ stručnost, čestitost i marljivost, a ne politička podobnost i poltronstvo, da je moguće stvoriti ambijent da mladi ljudi žele da ostanu u ovoj zemlji i u njoj se ostvaruju kao preduzetnici, naučnici, sportisti, umjetnici, a ne da ih samo zanima kako da pobjegnu odavde glavom bez obzira-ne, odustali bismo sami od sebe, jer sve navedene ideje nisu ništa drugo do mi sami. A ako ne vjerujemo u to što jesmo, ako napustimo sebe-onda mi ne napuštamo neki pojedinačni projekat, medij, posao.

Onda smo izgubili sebe. A taj gubitak nije moguće nadoknaditi.

Zato Frontal.

Redakcija Frontala