Skromno. Pa, reklo bi se da ovaj dan obilježavamo tiho i neprimjetno. Realno, kome je važan ovaj datum za obilježavanje? Hajde recite, jedino kulturnim radnicima i osviještenim pojedincima. A zbog čega je to tako? I šta statistika kaže o našim pozorištima?

 

U Bosni i Hercegovini je 2012. godine bilo devet profesionalnih, 14 amaterskih, četiri dječija i dva eksperimentalna pozorišta. U FBiH, 2013. godine, pozorište je posjetilo oko 200 hiljada ljudi, dok je u RS u pozorište došlo više od 130 hiljada ljudi. To znači da je pozorišta svih vrsta u 2013. godini posjetilo oko 330 hiljada ljudi. Te godine u RS je odigrano 368 predstava, dok je u FBiH ta brojka bila oko 1.400 predstava. U 2012. godini u BiH smo imali 316 premijera, a u pozorištima je bilo 1.174 zaposlena kulturna radnika.

 

 

Prije 54 godine (1961) na inicijativu Međunarodnog pozorišnog instituta (ITI), širom svijeta je ustanovljen ovaj važan datum u svijetu pozorišne umjetnosti. I kod nas svaki teatar na svoj način obilježi 27. mart: izvede se neka predstava, pročita se prigodno pismo nekog teatarskog umjetnika upućeno teatarskim radnicima širom svijeta. Ove godine pismo je u ime Međunarodnog pozorišnog instituta uputio čuveni poljski reditelj Kšištof Varlikovski. Osnovna poruka pisma jeste da pozorište ima snagu zaviriti tamo gdje je gledanje zabranjeno. Pozorište ima moć i snagu vidjeti šta se nalazi iza kapije, iza zida tvrdoglavosti, sukoba i kriminala.

 

“Moram reći da je taj datum praznik za sve ljubitelje pozorišta i ritualno na ovaj datum igramo različite predstave te se sjetimo nekih dragih ljudi koji više nisu s nama, sumiramo rezultate u protekloj godini. Svi pozorišni radnici na ovaj dan postaju jedna porodica, u okviru koje osjećaju bratsku vezanost i duhovne veze sa svim kolegama iz svijeta”, kaže za Novo vrijeme Dino Mustafić, direktor Internacionalnog teatarskog festivala “MESS” Sarajevo. On dodaje da je podatak da ljudi posjećuju pozorište ohrabrujući, ali da posjeta može biti i intenzivnija. “Ne treba zaboraviti da još postoje gradovi kakvi su Bihać i Travnik koji po UN-ovoj nomenklaturi trebaju imati pozorište. Nadam se da ćemo u skorijoj budućnosti voditi računa o scenskoj umjetnosti i kulturi”, kaže Mustafić.

 

“Smatram da nema veće katastrofe po našu profesiju od toga da Svjetski dan teatra obilježavamo samo formalno, simbolično… To znači da je i postojanje pozorišnih radnika svedeno samo na formalnu, simboličnu funkciju. Eto, kao mi samo postojimo, mi nešto radimo. Vlast je uvijek iskazivala animozitet i strah prema glumcima, zato ih je protjerivala. Zašto? Zato što je pozorište ogledalo društva, njegov korektiv, ali i opomena. U prirodi pozorišne umjetnosti je da bude buntovna. Ona se buni protiv svakog oblika represije: političke, ekonomske, seksualne. Uvijek mi je bila fascinantna tvrdnja kako pozorište ne može mijenjati društvo. Naravno da može i mora”, kaže Segor Hadžagić, dramaturg Pozorišta mladih.

 

 

Pozorišni radnici žive slabo i teško jer su njihovi problemi veoma složeni. Većina njih su slobodnjaci koji žive od projekta do projekta. Produkcijski pad u teatrima je očigledan, ako ne i dramatičan.

 

Mustafić navodi, primjera radi, da je 1997. godine za festival “MESS” bilo nominovano čak 27 predstava iz Sarajeva, a danas jedva mogu imati šest predstava za pogledati. “To govori o, tako da kažem, odumiranju pozorišne produkcije, a nekako s tim dijelimo i sudbinu ostalih bh. građana. Problemi su posebno prisutni u sektoru javne djelatnosti u kojoj mnogo toga još nije definisano, tu postoji odsustvo kriterija, netransparentnog trošenja sredstava i sl. Trebamo biti samokritični i reći da postoji jedna mlitavost duha unutar pojedinih pozorišnih institucija u kojima postoje loši menadžerski i umjetnički potezi. Ima mnogo inertnosti i nekog samozadovoljenja, vrlo oborenog umjetničkog i produkcijskog standarda”, ističe on dodajući da probleme prvo treba dijagnostikovati, a onda nuditi konkretna rješenja koja su u cjelokupnoj reformi svih kulturnih institucija, a time i pozorišta.

 

“Pozorište mora biti vrelo kreiranja, ako ne ideja, onda energije koja bi pokretala društvene promjene. Znam barem 30 osoba koje su pozorišne predstave prikazivane na “MESS-u” temeljno promijenile. Ne samo njihove estetske afinitete, već i duhovne orijentire i političke stavove. Moramo podsjetiti ljude da smo tu. Možda malo uspavani, ali spremni da se probudimo i mijenjamo društvo. Tragedija našeg vremena i prostora je u tome što su nam vlast i pozorište prilično slični: dezorijentisani, nezainteresovani i neosjetljivi na stvarne probleme našeg čovjeka: duhovnu i materijalnu izolaciju, siromaštvo i, možda na prvom mjestu, katastrofalno obrazovanje koje kreira opasnu masu neznalica s kojom je tako lako manipulisati”, napominje Hadžagić.

 

“Potrebno je hitno otvoriti dijalog s nadležnim ministarstvima kad je u pitanju odvajanje produkcijskih sredstava u budžetu, potrebna je jedna vrsta reorganizacije unutar pozorišta, jer pozorište je potreba, ono je amblem jednog društva, stup civilizacije, i veoma je važno raditi na osvješćivanju toga”, zaključuje bh. reditelj Dino Mustafić.

 

 

Obilježava se od 1961. godine, a ustanovio ga je Međunarodni pozorišni institut (ITI)

 

Podaci o pozorištima u Bosni i Hercegovini iz 2012. godine

 

- u Bosni i Hercegovini postoji oko 30 pozorišta;

- oko 330 hiljada ljudi posjetilo je bh. pozorišta;

- odigrano je više od 1.700 različitih vrsta predstava;

- odigrano 316 premijera;

- 1.174 kulturna radnika zaposlena su u pozorištima;

- prema vrsti djela, najviše puta igrane predstave su drame, zatim opera i opereta, te balet.

 

izvor: Novo vrijeme/Agencija za statistiku BiH