Primo Levi je preživio iskušenja italijanskog i njemačkog fašizma, dva srodna oblika populizma koji su iz temelja protresli moderni svijet, propagirajući obnovu kroz destrukciju. Iz tog stravičnog iskustva rušilačkih utopija činilo se dobijen je jednom zauvijek važan nauk: zlo treba prepoznati na vrijeme i suprotstaviti mu se, jer, inače, kasnije, kad uzme maha, cijena njegovog zaustavljanja postaje ogromna i zastrašujuća. Pouka je, takođe, da nevinih nema; oni koji su uvjereni da su postrani od svega, brzo su se, i ne shvaćajući to, pretvorili su saučesnike i direktne krivce.

Ali, očevidno, od istorije se naučilo malo, ili nimalo.

Jedan od osnovnih problema našega vremena u tome je što je bilo previše onih koji su „stajali i gledali“. Da li to znači da smo postali društvo čudovišta. Blizu je istine. U mračnim, izopačenim vremenima, izgubljenih kriterijuma ljudskosti, moralnog izobličenja, u vremenima destrukcije, haosa i vladavine loših momaka, preobražavanje uvaženog građanina, dobrog oca porodice i uglednog čovjeka od karijere u čudovište odvija se brzo, lako i jednostavno: dovoljno je samo stajati, gledati i ništa ne činiti.

U početku dovoljno je stajati i gledati kako se nekome drugome čini neka sasvim mala nepravda: kako neko iza ugla, u našoj blizini kinji slabijeg od sebe. Kako neko, u našoj blizini i u našem prisustvu, koristi fizičku nadmoć, ili moć poslodavca, moć vlasnika da bi nanio nepravdu. Ili posmatramo nazainteresovano i ravnodušno zloupotrebu političke moći, partijske pripadnosti, da se naš prijatelj, poznanik, susjed, ili neko koga možda i ne poznajemo ponižava, proganja zato što se razlikuje od nas po uvjerenju ili rođenju.

Uskoro nasilje postaje svakodnevna stvar. Nasilje i nepravda idu ruku pod ruku. Ne suprotstavljajući se nasilju, ne dižući glas protiv nepravde prihvatamo da živimo uz njih i s njima. Nasilja se uvećavaju, nepravde postaju sve očiglednije, dobijaju zastrašujuće razmjere, a mi stojimo i gledamo. Lagano, ali neumitno preobražavamo se u čudovišta. Jer, prisjetimo se reči Primo Levija, „čudovišta su oni koji stoje i gledaju“.

Nastavljamo, nazigled, da živimo kao što smo živjeli, nalazeći uvijek opravdanje za svoje nemiješanje, za ćutnju, odsutnost; u razgovoru sa prijateljima, sa samim sobom, nalazimo opravdanje u tome da je svijet oduvijek tako ustrojen da slabi trpe, a jaki tlače, a da je mudrost u gledanju svoga posla, u odsutnosti, neprimjetnosti i nevidljivosti. Nasilja ima otkad je svijeta i vijeka, a i nepravda je od Boga. Majušno čudovište rođeno iz ove tobožnje mudrosti koja je zapravo istovremeno i kukavičluk i konformizam, raste kako rastu nasilje, nepravda i mržnja u okruženju: u svakodnevnom životu, u ideologiji, politici dok na kraju, iz tog filozofskog stava „stoj, gledaj i ne miješaj se“ ne naraste pravo čudovište koje proguta čitavog čovjeka.

Ali, ovako ili onako, nasilje i nepravda učinjeni drugima, vraćaju se i jednoga dana obuhvataju sve: prave i krive, pa i one koji su htjeli da budu izvan svega toga, kao da se može biti izvan života, kao da se može uvijek samo „stajati i gledati“ i biti siguran da jednoga dana vrtlog narastajućeg zla neće zahvatiti sve, pa i one koji su vjerovali da su postrani, sigurni i zaštićeni. A kada dođe taj dan, a on dođe, prije ili kasnije, zapitaj se gdje si bio kada je sve počelo, da li si nešto učinio kada je savjest nalagala da se nešto učini, zapitaj se koliki je tvoj udio krivice u sveopštem zlu. Htio, ne htio, ti si postao čudovište, Levijevo čudovište koje „stoji i gleda“.

Taj tip čudovišta kao posebna vrsta ljudskog roda ispunjava dalju i bližu istoriju. Ne suprotstavljajući se nasilju onda kada je to trebalo ovi mutanti, pod komandnom palicom diktatora i tirana popunjavaju kasnije legije zla šireći nasilje svuda oko sebe. Ne samo da nisu ostali izvan svega toga, nego se stav „stoj i gledaj“ neumitno pretvara u izvršenje naredbe „ćuti i slušaj“, a potom i u: „ubij i ne razmišljaj“.

U svakom sistemu koji počiva na moći i sili, posmatrači su najbrojnija i najposlušnija kategorija stanovništva. Posmatrači daju legitimitet raznovrsnim oblicima torture. Posmatrači su za totalitarnu vlast najzahvalnija vrsta podanika. Ništa ne pitaju, ni protiv čega se ne bune, „stoje i gledaju“, ali ništa ne vide, ništa ne čuju, niti ih se išta tiče. Nijemi su pred ljudskom mukom, ravnodušni pred umiranjem i stradanjem drugih, oslobođeni griže savjesti, van svakoga saosjećanja... Doista prava ljudska čudovišta.

U mračim vremenima najjasnije se pokazuje kako je mala razlika između uglednog građanina i čudovišta. Da je ta granica tanušava i jedva vidljiva. Zato je i moguće da se gotovo preko noći, kako se čini, pojedina društva iz prividno normalnih, mirnih, stabilnih, u svemu standardnih, pretvaraju u društva monstruma, velikih, neočekivanih i zgražavajućih zločina. Ali, ove promjene imaju svoj tok, one sežu u prošlost i često su korjeni ne samo u tome što je nešto loše ili pogrešno učinjeno, nego još više u tome što na ono loše činjeno nije bilo pravog odgovora. Čudovišne posljedice katkad upravo proizlaze iz nečinjenja, ćutanja ili okretanja glave. Ili stoga što je jedini odgovor bio: stajanje i gledanje. „Čudovišta su oni koji stoje i gledaju.“

Ove riječi Primo Levija valja upisati u sve državne grbove i sve zastave, u lafete i pokrove, na mjestima gdje se uzdižu i slave kumiri i idoli, gdje gore vječne vatre sjećanja, ispisati na najupadljivijim mjestima da stalno budu na videlu i umu svakome čovjeku. „Uvijek će biti pokvarenih svinja, čudovišta su oni koji stoje i gledaju.“

Filip David, "Jesmo li čudovišta"; Bosanska knjiga, Sarajevo 1997.

izvor: akuzativ.com