Fišer je istraživao otmicu iz 1978. godine, kada su dvije poznate korejske filmske zvijezde držane u pritvoru i od strane velikog vođe bile prisiljene da snimaju filmove za njega – i to cijelih osam godina. 

Kako sam Fišer kaže, njegovo iskustvo u Sjevernoj Koreji je bilo toliko bogato da bi mogao da napiše cijelu knjigu anegdota o stražarima koji su ga čuvali, prelijepim devojkama koje su obučene kao stjuardese iz šezdesetih kao i o eliti koja je bila bliska predsjedniku zemlje. 

Prenosimo vam njegovu reportažu u cijelosti:

Jedno od pitanja koji mi najčešće postavljaju u vezi sa Sjevernom Korejom je da li sam ikad strahovao za svoju bezbjednost. Da budem iskren, odgovor je “ne”. Čak i kada sam se našao bez pasoša na aerodromu u Pjongjangu, sa grupom naoružanih vojnika oko sebe, više sam osjećao zbunjenost nego strah. 

Priča se dešava u vrijeme dok se vođin sin Kim, koji tada još uvijek nije bio predsjednik, bavio državnom propagandom. To je bilo vrijeme kada je on sporo, ali sigurno počeo da kreira atmosferu koja danas vlada u zemlji – opsesivno idolopoklonstvo prema vladajućem režimu, potpuno jedinstveno u svijetu. 

Ispostavilo se da su filmovi bili ključni kada je u pitanju kreiranje kulta vođe. Kim Džong-Il je bio opsjednut filmovima i od svoje 27 godine, pa sve do smrti, nadzirao je snimanje bukvalno svakog sjevernokorejskog filma. To me je toliko zaintrigiralo, da sam morao i sam da se uvjerim i da posjetim taj čuveni Kimov filmski studio, koji i danas izgleda gotovo isto kao u njegovo vrijeme.

Kada putujete kroz Sjevernu Koreju, uvijek su uz vas “turistički vodiči” kojima bi bolje pristajalo ime “stražari”. Oni su uz vas svaki put kada napustite hotel, plan kretanja se zna unaprijed, promjene nisu dozvoljene, a razgovor sa “običnim” stanovništvom je strogo zabranjen. 

U Pjongjang možete doži iz Pekinga avionom ili vozom. Iako sam planirao da putujem vozom, u posljednji čas sam se predomislio i krenuo sam na put avionom. Zbog toga sam proveo taj dan sam na aerodromu – moji “vodiči” su me čekali na željezničkoj stanici. 

Aerodrom u Pjongjangu izgledao kao ogroman hangar i tog leta je samo jedan avion dnevno sletao. Zgodna službenica na aerodromu je uzela moj pasoš i počela da provjerava ko sam i zašto sam došao. (Lijepe službenice na aerodromima su standard u Sjevernoj Koreji, a sve je to strategija vlasti da već na samom dolasku šarmira turiste).

Vodiči se dodjeljuju svakom turisti, na osnovu njihovih pasoša. Ja sam Švajcarac, tako da sam dobio vodiče koji govore njemački jezik. Ja ne govorim njemački. Oni ne govore engleski. 

Ubrzo su mi zamijenili vodiča i dobio sam ženu u ranim četrdesetim, koja se poslom vodiča bavila tek nekoliko godina.

Sjevernokorejsko društvo je podijeljeno u hijerarhijske kaste. Samo takozvana elita može da živi u Pjongjangu, da bude član partije, kao i da radi najbolje poslove ili poslove tokom kojih mnogu stupiti u kontakt sa strancima. 

Međutim, čak iako je bila član ove “elite”, žena koja je bila moj vodič morala je da se bavi tim poslom zato što je njen muž prestao da radi za partiju i morali su od nečeg da prežive. 

Nisam saznao zašto je on prestao da radi za partiju, ali mi je bilo jasno da je sama činjenica da mi je to pomenula, mogla dovesti u veliku nevolju sa vlastima.

Posetioci Sjeverne Koreje obično odsjedaju u Koryo Hotelu sa 45 spratova na ostrvu na sred Tedong rijeke koja protiče kroz Pjongjang. 

Samo jedan od 45 spratova bio je u upotrebi, dok sam ja boravio u njemu. Ostali su bili mračni i prazni. 

U hotelu možete naći poklon šop, restoran i bar, kao i malu kockarnicu u podrumu koju vode Kinezi. 

Restoran koji se nekada okretao na vrhu hotela, više se ne okreće, ali je ipak dobro mjesto da kupite preskupo pivo i gledate kako u 22 h svake noći nestaje struje širom grada. Osvijetljeni ostaju samo portreti i statue Lidera. 

Otprilike isto vrijeme zatvaraju se mostovi do ostrva, kako niko od turista ne bi bez nadzora lutao gradom. 

Kupujete pivo, jer je sve u Sjevernoj Koreji, uprkos pričama o njihovom socijalističkom raju, orijentisano na novac.

Prva stvar koju uradite kada dođete u Pjongjang je obilazak čuvenih statua Lidera na Mansu brdu, gdje vam preporučuju da date pet evra za cvijeće koje treba da spustite pored njegovih nogu. (Ja sam odbio.) 

Posljednja stvar prije odlaska je prolazak pored poklon šopa na aerodromu. 

Sve je mapirano i organizovano. Svaki obrok se jede u specijalnim restoranima za strance (obično praznim, pošto samo 600 do 1.500 Zapadnjaka godišnje posjeti Sjevernu Koreju), gdje dobijate bogatu trpezu (doduše, sumnjivog kvaliteta) i ubjeđivanja da hrane u Sjevernoj Koreji ima u izobilju.

Stanice na turi su iste za sve posjetioce i čuvari u vojnim uniformama raspoređeni su na svakom koraku. Turistima je dozvoljeno da fotografišu gotovo sve u Pjongjangu, ali ne i vojsku i obične ljude, osim ako su u nekom kostimu ili su ulični izvođači. 

Van Pjongjanga struje gotovo da nema i nema automobila. Stariji pogrbljeni ljudi guraju kolica uz uzbrdice po nepodnošljivoj vrelini. 

Vaši vodiči će vam reći da su oni “dobrovoljci”.

Sve je to zastrašujuće. Niste uplašeni za sebe, nego za sve te ljude. Svi djeluju uplašeno, iscrpljeno, kruto. 

Kad me neko pita kako izgleda Pjongjang, obično kažem da me podsjeća na Disney World neposredno prije otvaranja: osoblje je iscrpljeno, dopola obučeno u kostime, muzika trešti sa razglasa, a zgrade i “istorijski spomenici” izgledaju lažno i plastično. Ipak, realnost ostavljate pred vratima, jer ste sada u svijetu fantazije. 

Baš je tako. Ali je takođe i kao posjeta zatvoru – užasnom, skučenom, zatvoru u kom vas svi zatvorenici ubjeđuju da vi zapravo niste u zatvoru, nego u divnom odmaralištu. 

Ako se iluzija razbije, nećete vi biti kažnjeni, nego zatvorenici, pa ste u obavezi da ostanete u igri.

Nudi vam se svaki suvenir iz tog zatvora, šaren i kičast. Novac koji trošite pomaže zatvoru da nastavi s radom. 

Ipak, posjeta je jedan od vrlo malo načina na koje možete imati kontakt s ovim svijetom, da ga zaista razumijete, da vidite zatvorenike s ljudskim licima, a ne samo njihove uniforme. Da li je dobro pojsećivati ga? Ili je to neka vrsta saučesništva? 

Prošlo je više od dvije godine i ja i dalje razmišljam o ljudima koje sam sreo u Pjongjangu i pitam se kako sada žive. 

Kada odete, više ne možete da se dopisujete s njima, ali oni i to mjesto zauvijek ostaju s vama.

Ima nešto u Sjevernoj Koreji zbog čega svako ko je posjeti ostaje “navučen”. Ne na iluziju koju promovišu lideri, nego gigantsko, tragično ljudsko platno razapeto iza njih. 

Jednog dana, svi mi se nadamo, vratićemo se kada “Kimovi” odu, a zatvorenici budu oslobođeni, a mi konačno slobodno progovorimo s njima.

izvor: B92/DailyMail