Mirovni dogovor iz Minska kao da nema nikakvu težinu za proruske separatiste na istoku Ukrajine – borbena dejstva su nastavljena, a posle preuzimanja kontrole nad strateški važnim gradom Debaljcevom sve oči su uprte u Marijupolj. Zauzimanjem ovog grada na Azovskom moru pobunjenici bi osigurali kopnenu vezu svojih teritorija sa Krimom, što je scenario od kojeg Kijev strepi. Njihove dalje vojne aktivnosti nisu moguće bez prećutne saglasnosti Moskve, pa zapadni analitičari ocjenjuju da će se o daljem toku ukrajinske krize odluka donositi u Kremlju.

 

„Putinove sljedeće korake odrediće ono što misli da je najbolje za njega, a ne nužno ono što njegovi kritičari na Zapadu doživljavaju kao ekspanzionističku politiku ili što njegovo biračko tijelo, koje mu se divi, shvata kao odbranu nacionalnih interesa”, ocenjuje Rojters.

 

Iz onoga što britanska agencija naziva „Putinovom mapom” možda je moguće naslutiti dalje manevre koje će ruski predsjednik izvesti u Ukrajini. Moskva negira sve optužbe Zapada i Kijeva da je poslala vojsku i oružje u pomoć pobunjenicima na istoku zemlje, ali šta god da je istina, trenutno stanje na terenu odgovara ruskim interesima.

 

Aneksija Krima i zaustavljanje evropskih integracija Ukrajine jesu postignuća koja se kao poeni knjiže ruskoj strani, a iako ukrajinski istok nije postao dio Rusije, danas je mnogo više pod uticajem Moskve nego Kijeva.

 

Regionalna kombinatorika koju je Rusija u proteklom periodu sprovodila u regionu možda bi mogla da posluži kao smjernica dalje politike prema Ukrajini, pa se često poteže primjer otcjepljenih gruzijskih teritorija Južne Osetije i Abhazije. Moskva je priznala njihovu nezavisnost poslije petodnevnog rata sa Gruzijom 2008. i od tada ima veliki uticaj u ovim regionima.

 

Prošle nedjelje potpisan je pogranični sporazum između Rusije i Južne Osetije, što je u Tbilsiju protumačeno kao još jedan korak kojim se Moskva primakla aneksiji te teritorije. Krajem prošle godine uspostavljeno je „strateško partnerstvo” sa Abhazijom. Slično je i u slučaju Pridnjestrovlja, otcjepljenog proruskog regiona Moldavije, u kojem su Rusi nedavno rasporedili „snage za održavanje mira”.

 

Da li će Putin primijeniti neki od ovih obrazac na Ukrajinu, za sada ne može sa sigurnošću da se kaže, mada Rojters naglašava da je ista osoba zadužena za strateško planiranje politike i prema gruzijskim regionima i u Ukrajini. Ovakav osjetljivi zadatak povjeren je visokopozicioniranom zvaničniku Kremlja Vladislavu Surkovu, koji se navodi kao ideolog koncepta takozvane vođene demokratije (hibrid demokratije i autokratije) koja se primjenjuje u Rusiji.

 

Insistiranje na važnosti lične volje Vladimira Putina za događaje u Ukrajini u zapadnim medijima je već postalo opšte mjesto. Opasnost je potpuno personalizovana, pa više niko ne govori o Rusiji nego isključivo o njenom predsjedniku.

 

Miješanje u unutrašnje stvari drugih zemalja nije, međutim, patentirala Moskva. Jedan od rijetkih disonantnih glasova koji ne optužuje isključivo Rusiju za događaje u Ukrajini, profesor sa Harvarda Stiven Volt tvrdi da bi se u istim okolnostima Amerika ponijela na isti način.

 

Ponašanje Vladimira Putina u Ukrajini za Volta nije ništa drugo do ponavljanje modela koji je uspostavio Ronald Regan u Nikargvi osamdesetih godina prošlog vijeka.

 

„Regan je bio veoma odlučan da stopira sovjetsko zadiranje u zapadnu hemisferu. Sandinistički pokret je taman zbacio proameričkog diktatora Anastasija Somozu u Nikaragvi i počeo da uspostavlja tijesne veze sa Kubom. Kao odgovor, Reganova administracija je organizovala, naoružala i podržala antisandinističke pokrete”, piše Volt ovih dana u „Forin polisiju”.

 

Njegova teza, koju podržava i profesor Džon Miršajmer (dvojica intelektualaca su svojevremeno objavili kontroverznu studiju „Izraelski lobi i američka spoljna politika”), jeste da se Rusija u ukrajinskoj krizi ponaša isto kao što bi se u sličnim okolnostima ponašala svaka druga velika sila, uključujući i SAD.

 

„Regan i SAD su pogrešno postupali tada, a Putin i Rusija grešku ponavljaju danas. Ali paralele između ova dva slučaja vam govore nešto što se često zaboravlja kada se morališe o ’stranoj agresiji’”, navodi Volt.

 

Ova škola mišljenja naglašava da takozvani veliki igrači u međunarodnim odnosima ne haju mnogo za međunarodno pravo kada osjete da su ugroženi njihovi vitalni interesi. Kao što Vašington ne bi blagonaklono reagovao kada bi se Kanada priključila nekom vojnom savezu u kojem glavnu riječ vodi Rusija ili kao što je, po Monroovoj doktrini, Latinsku Ameriku smatrao svojim dvorištem – ni Ukrajina za Rusiju ne može biti samo obična strana zemlja.

 

izvor: Politika.rs