Šta je smisao života mladog čovjeka u Bosni i Hercegovini? Ima li za njega budućnosti u ovo zemlji? Ako posmatram sebe, dolazim do zaključka da NEMA. Zašto je to tako?

Sposoban i obrazovan mlad čovjek u Bosni i Hercegovini ima pravo na rad ali nema i mogućnost da to pravo ostvari, izuzev ako ne posjeduje novac da bi sebi kupio radno mjesto i budućnost ili mu se posrećilo pa je blizak rođak, kum ili ljubavnik/ca nekog iz vladajuće elite. Da bi živio čovjek treba da radi i da ima gdje da zaradi za život. Ako to nema njegov život gubi svaki smisao. Posmatram sebe, sposobna sam, mlada, obrazovana ali moj život nema smisla. Šta mi je korist sve to kad mi je uskraćeno pravo da radim i obezbijedim sebi egzistenciju? Da sam „nečija“ sestra, kćerka, žena, kuma, ljubavnica ili da imam keš da platim sada bih bila na nekoj funkciji a ne i dalje kod mame i tate. Radovala bih se životu a ne razmišljala o tome koji način je najbezbolniji da izvršim suicid i tako zapečetim ovu svoju tragediju od života. Gledam djevojke svojih godina, obrazovane, mlade, lijepe ali neostvarene. Mnoge su se udale i porodile djecu, imaju završen fakultet, a ustvari su domaćice. Pitam se zašto su se školovale? Ako sam išla na fakultet da bih bila domaćica i čekala da mi muž zaradi novac i donese u kuću, čemu sam se onda školovala i čemu živim? Nije se, u mojoj situaciji, ni udati lako. Ako se udam za nezaposlenog momka onda se ujedinjuju dva socijalna slučaja, a ako bi se rodilo dijete ono bi bilo treći. Ako se udam za zaposlenog bila bih mu teret jer današnja zarada većine ljudi nije dovoljna da jedan živi normalno, a pogotovo ne dvije i više osoba. To bi bio život u zavisnosti od muža, a to nije život nego mučenje. Smrt je ljepša i bezbolnija od života u zavisnosti od nečije milostinje.

Šta je suština moje priče? Mlad čovjek u Bosni i Hercegovini nema mogućnost da ostvari pravo na normalan život, na rad, na porodicu, ako nije u bliskim odnosima sa vladajućom političkom elitom. Njegovo pravo na život nije u potpunosti ostvarljivo jer on ne živi već samo preživljava, od danas do sutra, bez vjere i nade u bolju budućnost. Čemu da se nada i kome da vjeruje neko čija je mladost osuđena da uzalud prolazi? Kad razmislim, možda je i onoj ratnoj omladini bilo bolje nego ovoj današnjoj, njima se bar nešto dešavalo a nama je svaki dan isti. Ako bi situaciju posmatrali poput naših političara, što bi se reklo kroz ružičaste naočare, Bosna i Hercegovina bi bila država blagostanja, ali nažalost uživaju samo političari i nekolicina njima bliskih, dok mi ostali smrtnici trpimo, preživljavamo, patimo se, izvršavamo suicide i umiremo u bijedi.

Svakodnevno slušam priču kako nam je broj umrlih, iz godine u godinu, veći od broja rođenih i kako ćemo nestati. Poznati demograf Stevo Pašalić govori o nekakvoj populacionoj edukaciji koja bi podrazumijevala „širenje svijesti o rađanju kod širih slojeva stanovništva, posebno kod populacije sa završenom srednjom školom ili fakultetom, koja je u reproduktivnom periodu“. Voljela bih da čujem od gospodina Pašalića na koji način mlada i obrazovana osoba kojoj je onemogućeno da zaradi za vlastiti život može da odgaja dijete? Zna li on kako u Bosni i Hercegovini, ili bolje rečeno Republici Srpskoj, žive višečlane porodice? Očekuju od nas da se „kotimo kao zečevi“ a mi ni sami nemamo šta da jedemo. Pita li se iko od čega bi ta djeca živjela? Od vazduha sigurno ne bi mogla. Bez adekvatnih uslova i riješenog pitanja egzistencije mlad čovjek nije u mogućnosti da zasniva porodicu. To što nam se populacija smanjuje rezultat je svijesti koja više ne dozvoljava ljudima da stvaraju socijalne slučajeve.

 Autor: Mirjana Šmitran