Student Info
Pismo čitateljke: Imaju li mladi u Bosni i Hercegovini pravo na život?
Mirjana Šmitran (27) iz Gradiške, diplomirani politikolog, poslala nam je tekst pod naslovom "Imaju li mladi u Bosni i Hercegovini pravo na život?" u kojem objašnjava svoj pogled na mladost u BiH. Ona piše "Posmatram sebe, sposobna sam, mlada, obrazovana ali moj život nema smisla. Šta mi je korist sve to kad mi je uskraćeno pravo da radim i obezbijedim sebi egzistenciju?". Tekst prenosimo u nastavku.
Šta je smisao
života mladog čovjeka u Bosni i Hercegovini? Ima li za njega budućnosti u ovo
zemlji? Ako posmatram sebe, dolazim do zaključka da NEMA. Zašto je to tako?
Sposoban i
obrazovan mlad čovjek u Bosni i Hercegovini ima pravo na rad ali nema i
mogućnost da to pravo ostvari, izuzev ako ne posjeduje novac da bi sebi kupio
radno mjesto i budućnost ili mu se posrećilo pa je blizak rođak, kum ili
ljubavnik/ca nekog iz vladajuće elite. Da bi živio čovjek treba da radi i da
ima gdje da zaradi za život. Ako to nema njegov život gubi svaki smisao.
Posmatram sebe, sposobna sam, mlada, obrazovana ali moj život nema smisla. Šta
mi je korist sve to kad mi je uskraćeno pravo da radim i obezbijedim sebi
egzistenciju? Da sam „nečija“ sestra, kćerka, žena, kuma, ljubavnica ili da
imam keš da platim sada bih bila na nekoj funkciji a ne i dalje kod mame i
tate. Radovala bih se životu a ne razmišljala o tome koji način je
najbezbolniji da izvršim suicid i tako zapečetim ovu svoju tragediju od života.
Gledam djevojke svojih godina, obrazovane, mlade, lijepe ali neostvarene. Mnoge
su se udale i porodile djecu, imaju završen fakultet, a ustvari su domaćice.
Pitam se zašto su se školovale? Ako sam išla na fakultet da bih bila domaćica i
čekala da mi muž zaradi novac i donese u kuću, čemu sam se onda školovala i
čemu živim? Nije se, u mojoj situaciji, ni udati lako. Ako se udam za
nezaposlenog momka onda se ujedinjuju dva socijalna slučaja, a ako bi se rodilo
dijete ono bi bilo treći. Ako se udam za zaposlenog bila bih mu teret jer
današnja zarada većine ljudi nije dovoljna da jedan živi normalno, a pogotovo
ne dvije i više osoba. To bi bio život u zavisnosti od muža, a to nije život
nego mučenje. Smrt je ljepša i bezbolnija od života u zavisnosti od nečije
milostinje.
Šta je suština
moje priče? Mlad čovjek u Bosni i Hercegovini nema mogućnost da ostvari pravo
na normalan život, na rad, na porodicu, ako nije u bliskim odnosima sa
vladajućom političkom elitom. Njegovo pravo na život nije u potpunosti
ostvarljivo jer on ne živi već samo preživljava, od danas do sutra, bez vjere i
nade u bolju budućnost. Čemu da se nada i kome da vjeruje neko čija je mladost
osuđena da uzalud prolazi? Kad razmislim, možda je i onoj ratnoj omladini bilo
bolje nego ovoj današnjoj, njima se bar nešto dešavalo a nama je svaki dan
isti. Ako bi situaciju posmatrali poput naših političara, što bi se reklo kroz
ružičaste naočare, Bosna i Hercegovina bi bila država blagostanja, ali nažalost
uživaju samo političari i nekolicina njima bliskih, dok mi ostali smrtnici
trpimo, preživljavamo, patimo se, izvršavamo suicide i umiremo u bijedi.
Svakodnevno
slušam priču kako nam je broj umrlih, iz godine u godinu, veći od broja rođenih
i kako ćemo nestati. Poznati demograf Stevo Pašalić govori o nekakvoj populacionoj edukaciji koja bi
podrazumijevala „širenje svijesti o rađanju kod širih slojeva stanovništva,
posebno kod populacije sa završenom srednjom školom ili fakultetom, koja je u
reproduktivnom periodu“. Voljela bih da čujem od gospodina Pašalića na koji
način mlada i obrazovana osoba kojoj je onemogućeno da zaradi za vlastiti život
može da odgaja dijete? Zna li on kako u Bosni i Hercegovini, ili bolje rečeno
Republici Srpskoj, žive višečlane porodice? Očekuju od nas da se „kotimo kao
zečevi“ a mi ni sami nemamo šta da jedemo. Pita li se iko od čega bi ta djeca
živjela? Od vazduha sigurno ne bi mogla. Bez adekvatnih uslova i riješenog
pitanja egzistencije mlad čovjek nije u mogućnosti da zasniva porodicu. To što nam
se populacija smanjuje rezultat je svijesti koja više ne dozvoljava ljudima da
stvaraju socijalne slučajeve.
Autor: Mirjana Šmitran