Ovo mirno i prosperitetno selo na sjevernoj periferiji Lviva je imalo sreće u ratu na istoku Ukrajine koji je do sada usmrtio oko 5400 civila i vojnika. Od 2400 stanovnika ovog sela, njih 19 je na liniji fronta, četiri se oporavljaju od ozlijeda, a jedan je poginuo, prema dosadašnjim podacima.

Dvadesetsedmogodišnjeg Tarasa Doroša je 14.januara usmrtio snajper tokom teških borbi protiv pro-ruskih separatista u naselju Stanitsa Luhanskaja na istoku Luhanska. Doroš je poginuo i uprkos tome što je nosio poljski neprobojni prsluk koji je Vijeće mjesta Malekiv kupilo za njega po cijeni od 75 evra.

„On je bio jako dobar momak, veliki čovjek“, kaže Seinkovsky pognute glave dok stoji pored Doroševog groba na kojem pored mnogobrojnih buketa cvijeća stoji i fotografija Doroša u u tradicionalnoj ukrajinskoj izvezenoj košulji.

„Sada je vrlo teško uvjeriti druge da se treba ići boriti“, dodao je on.

Seinkovsky je proveo protekle tri sedmice kucajući na vrata lokalnih muškaraca starijih od 25 godina i dostavljajući im poziv za vojsku. Zbog toga je postao vrlo nepopularna osoba u selu. Sretan je ako od 10 uspije uspostaviti kontakt sa dva do tri muškarca. „To je najviše što možemo učiniti“, rekao je.

U četvrtom valu mobilizacije koji je pokrenut 20.januara, Vlada je izdala oko 100.000 poziva, s ciljem da mobilizira barem polovicu.

Za oblast Lviva to znači oko tri hiljade muškaraca. Međutim, iako niko ne negira ozbiljnost situacije na istoku države, malo ko želi ratovati za vladu za koju kažu da nije učinila ništa kako bi obezbijedila odgovarajuću obuku, opremu i naknade.

„U toku je mobilizacija, muškarci idu na trening, ali nemaju čime učiti pucati jer nema dovoljno oružja“, kaže tridesetogodišnji Mihajlo rodom iz Malekiva koji iščekuje poziv u vojsku. „Postoji budžet za ovo, zar ne? Šta se desilo s tim novcem? Da se sve radilo onako kako se trebalo raditi, vojska bi se pobrinula za ljude“, konstatuje.

„Kijev je na vrlo loš način promovisao mobilizaciju“, dodaje dvadesetdevetogodišnji Jurij. „Mnogi umiru na liniji fronta i ljudi se boje ići. Neka vlada obezbijedi neke socijalne beneficije onima koji se vrate iz rata, tako da ljudi znaju za šta se bore", kaže.

Kukavički gad

Mnogi zapadni Ukrajinci koji su velike patriote, ali su geografski udaljeni od rata se ljute kad ih se optužuje da izbjegavaju odgovornost u vrijeme nacionalne krize. „Sve radimo sami“, kaže jedan stanovnik Lviva. „Prehranjujemo vojnike, oblačimo ih, brinemo se o njihovim porodicama. Svi su donirali sve što bi moglo pomoći. Ali niko ne pomaže nama, posebno ne Kijev“, navodi.

Lviv, zajedno sa susjednim regijama Ternopilj i Ivano-Frankivsk, je smatran srcem protesta koji su doveli do svrgavanja Viktora Janukoviča prije godinu dana da bi sada postao meta vladinih kritika zbog problema mobilizacije.

"On viče 'Slava Ukrajini' i govori svima da je veliki patriota", napisao je Jurij Birjukov, vojni savjetnik predsjednika Petra Porošenka u nedavnom facebook postuu kojem se obratio zapadnim Ukrajincima. "On prezire slabosti vlasti u Kijevu i pjeni na usta kada čuje da neko govori ruski. Ali ipak taj kukavički gad stavlja svoj rep među noge i skriva se od komesara", navodi Birjukov.

Vojni tužioci su navodno pokrenuli čak 1.300 kaznenih postupaka protiv onih koji izbjegavaju mobilizaciju , od kojih je najpoznatiji slučaj Ruslana Kotsaba, novinara iz oblasti Ivano-Frankivsk koji je uhapšen nakon objavljivanja videa na kojem poziva Ukrajince da se suprotstave mobilizaciji.

Vojni čelnici su prošle sedmice organizovali barikade oko Lviva i zaustavljali su prometna vozila kako bi pokušali uhvatiti one koji izbjegavaju mobilizaciju. Međutim, nakon dva dana su prestali koristiti tu metodu. No, deseci prestupnika su primili obavijest o vojnoj obavezi u ta dva dana, kako kaže Oleksandr Tiščenko, vojni komandant oblasti Lviv.

"Mnogo ljudi nastoje izbjeći mobilizaciju", kaže on. "Mi smo dobili odgovor da su oni u inostranstvu ili na poslovnom putu ili da više ne žive na određenoj adresi. No, kao što smo otkrili, oni se slobodno vozaju gradom“, dodaje.

Više od 2.000 ljudi koji su dobili poziv se nije pojavilo na registraciji,dodaje Tiščenko. "Nismo najgori, kada je u pitanju mobilizacija". Najgora je navodno Ivano-Frankivska oblast i Harkiv na istoku. "Situacija je tamo jadna.“

Neki su optužili Rusiju da hrani otpor prema vojsci na zapadu Ukrajine kako bi produbili jaz između regija i post-Janukovičeve vlade u Kijevu. Viktor Medvedčuk, šef Ukrajinskog građanskog pokreta i bliski saveznik ruskog predsjednika Vladimira Putina, se smatra pokretačkom snagom ove antimobilizacijske kampanje na zapadu.

Gradonačelnik Lviva Andrij Sadovij brani ugled svog grada tvrdeći da mobilizacija protiče bez problema. Od 574 poziva koji su izdati do 13.februara, 472 muškarca su se javila i došla na registraciju. „Želim da oni koji kritikuju stanovnike Lviva čuju ove brojke“, rekao je on.

U potrazi za razlogom

Pristalice regrutacije tvrde da vlada daje sve od sebe kako bi poboljšala primanja regrutiranih muškaraca koji trenutno dobivaju oko 10.000 grivni mjesečno (383 dolara) što je mnogo više od prosječne plate u Lvivu koja iznosi oko 3300 grivni.

Ministarstvo obrane se obavezalo da će od regrutacije izuzeti muškarce koji pate od kroničnih bolesti, imaju malu djecu ili brinu o invalidima i da će ponuditi socijalne beneficije za sve ostale.

Međutim, lokalne vlasti uključujući i Seinkovskog tvrde da malo koji muškarac vjeruje da ostavlja svoju porodicu u sigurnim rukama. „U Malekivu dajemo parcele ozlijeđenim vojnicima. Ali kako će si neko sa traumom glave ili drugim teškim ozljedama sagraditi kuću? Naravno da neće. Prodati će zemlju, potrošiti novac i završiti će kao prosjak na ulici. Ovi vojnici zaslužuju da znaju da će, ukoliko im se nešto dogodi, njihove porodice imati gdje živjeti i imati novaca za život bez obzira na sve."

S obzirom da je sudbina primirja koje je trebalo stupiti na snagu 15.februara vrlo nesigurna, mnogi stanovnici zapadne Ukrajine potiho sugerišu da bi bilo lakše predati teritorije na istoku Rusiji nego voditi ovaj skupi rat.

Dvadesetdevetogodišnji Ivan Sprinskij, čelnik lokalne volonterske organizacije, se ne slaže s tim:

„Kada ljudi kažu nešto tako, ja im obično kažem: ‘Tebe bi trebalo poslati u Rusiju, a ne stanovnike Donbasa’”, kaže Sprinskij koji redovno dostavlja hranu i odjeću u ratne zone. Robovi ne idu u raj. „To je samo davanje teritorija države koja je građena vijekovima i to krvlju. Govoriti da bismo trebali dati te teritorije je jadno i vrijedno prezira“, smatra Sprinskij.

Pedesetjednogodišnji Ihor se slaže s njim. Iako je jedan od najstarijih muškaraca koji su se javili u centar za regrutaciju u vojnoj bazi u obližnjem Javorinu, on je i najstrastveniji.

"Nisam išao u Maidan jer sam mislio da su mi djeca bila premala", kaže Ihor, koji ima dvogodišnju kćer Boženku i četrnaestogodišnjeg sina Nazara. "Ali imao sam grižnju savjest što nisam išao. I kada je rat počeo rekao sam im da me moraju regrutovati i to su i učinili. Insistirao sam na tome i sada idem“, kaže.

Ihor podiže Blaženku obučenu u ružičasti kaputić i nježno gleda u svoju suprugu koja pakuje njegove torbe u suzama. On kaže da ne može više gledati kako ljudi pate na istoku države.

„Ne idem tamo da bih ubijao. Idem da spasim ljudske duše. Ja sam religiozan čovjek. Jedan naš političar je rekao da nam niko neće pomoći, ni Evropa ni Amerika, samo Bog“, navodi Ihor i dodaje: „Sloboda se brani krvlju“.

izvor: RSE