Analitičar Saaydeh podsjetio je da su egipatske vlasti krvavim intervencijama ugušile proteste pristalica svrgnutog predsjednika Muhameda Mursija. "Hiljade ljudi ubijeno je na trgu Rabia al Adawiya i ulicama Kaira, dok su desetine hiljada uhapšene", navodi on.

 

Egipatska vlast ne samo da nije željela spasiti svoje državljane, već ih je iskoristila kao povod za intervenciju u Libiji.

 

Dodao je da je Turska postupila na sasvim drugačiji način. Toj zemlji je bilo najvažnije spašavanje života svojih građana, bez kalkulacija o osveti ili odmazdi. Na tom putu oni su uložili maksimalan napor.

 

 

Prema ovom analitičaru, egipatski lider Abdul Fattah al-Sisi iskoristio je ubistvo egipatskih državljana kako bi izveo zračne napade na tlu Libije. Time je želio pokazati javnom mnijenju u Egiptu da vodi rat protiv terorizma i prikriti neuspjeh domaćih vlasti da osiguraju stabilnost u zemlji.

 

Turski pristup je bio sasvim drugačiji. Vlasti su se svim snagama trudile riješiti krizu, a istovremeno su na domaćem frontu djelovale koherentno i nisu dozvolile manipulaciju taocima, čak i nakon uspješnog oslobađanja.

 

 

Turska je ocijenila da je spašavanje njenih državljana mnogo važnije od političkih manevara koji bi na kraju mogli dovesti do propasti pregovora, kao što se desilo s Egiptom. Nove egipatske vlasti su, za razliku od turskih, zapaljivom retorikom pokušavale riješiti krizu.

 

"Turske vlasti su obavile pregovore sa otmičarima i uspjele su spasiti svoje državljane", dodao je analitičar Saaydeh.

 

 

Theodore Karasik, direktor za istraživanja u Institutu za vojnu analizu Bliskog istoka i Zaljeva (INEGMA), tvrdi da glavni razlog uspješnog oslobađanja turskih talaca leži u činjenici da je Turska ostala izvan koalicije protiv ISIL-a koju predvode Sjedinjene države.

 

Karasik je za list Al-Araby al-Jadeed kazao da su dobri odnosi Turske sa sunitskim plemenima u Iraku igrali značajnu ulogu u oslobađanju turskih građana.

 

S druge strane, Karasik navodi da je Egipat ranije uz Ujedinjene Arapske Emirate učestvovao u zračnim napadima u Libiji, što je dovelo do ovakve reakcije militanata prema egipatskim državljanima.

 

 

Mediji su takođe igrali ulogu spašavanju zarobljenika. Turski mediji mobilisali su javno mnijenje o nužnosti oslobađanja taoca od pripadnika ISIL-a.

 

Ahmed Atallah, profesor međunarodnih odnosa na Univerzitetu u Beirutu, kazao je da je turska politika bila mudra tokom krize. "Turska nije dozvolila curenje informacija u javnost, dok je istovremeno na obavještajnom polju radila na oslobađanju talaca."

 

Egipatski mediji su, poput državnih zvaničnika, koristili krizu kako bi skrenuli pažnju javnog mnijenja od nepovoljnih unutrašnjih prilika, te na taj način dobili podršku za vojnu akciju protiv Libije.

 

 

Turska je na zavidan način uspjela upravljati talačkom krizom. Formirala je tim predvođen najvišim državnicima, uz diplomatsku podršku i održavanje stalnih kontakata s porodicama otetih u Turskoj.

 

Nasuprot tome, predsjednik Vlade Egipta je probudio prezir ponudivši da će se predati u zamjenu za otete radnike. Pritom nisu ponuđena realna rješenja za talačku krizu.

 

Turska je na oslobađanju svojih državljana počela raditi od prvog dana, dok se egipatsko Vijeće odbrane sastalo tek nakon što je objavljen video pogubljenja radnika u Libiji.

 

Recep Tayyip Erdogan se susreo s oslobođenim državljanima Turske i njihovim porodicama, dok su porodice otetih Egipćana demonstrirale ispred katedrale u znak protesta zbog ignorisanja egipatskih vlasti.

 

 

Umiješanost egipatske vojske u politiku i upravljanje zemljom dovelo je do nedostatka političke volje za rješavanjem krize. U isto vrijeme, obavještajne službe bile su zauzete unutrašnjim problemima, učvršćivanjem sadašnjeg sistema i suzbijanjem protesta pristalica svrgnute Mursijeve vlasti.

 

U Turskoj je neutralno političko vodstvo omogućilo da svaka strana obavi svoju ulogu, bez miješanja vojske u politiku.

 

 

Turska je uspjela održati potpunu nezavisnost tokom rješavanja talačke krize. Zahvaljujući političkoj volji i otpornosti na vanjske pritiske, te ekonomskoj i vojnoj moći, ta zemlja je ostala uporna u svojoj neutralnosti prema sukobu u Siriji i Iraku.

 

S druge strane, Egipat je više izložen vanjskim ekonomskim uticajima i donacijama, zbog čega nije uspio na neutralan način pristupiti spašavanju svojih državljana iz zarobljeništva grupe ISIL.