„Presreće sve što se otkuca na tastaturi i internet navigaciju. Te informacije tajno se bilježe na hard disku, za kasnije pregledanje. Program je nevidljiv za sve druge, osim za vas. Aktivira se specijalnom komandom. Otkrijte tajne do kojih vam je stalo.”

Ovo je jedna od bezbroj ponuda na internetu za „kiloger”, program koji prati sve aktivnosti na nečijem kompjuteru. Ponuda za ličnu špijunsku alatku namjenjenu nadgledanju kućnog kompjutera. Jedna od primjena koju proizvođač sugeriše, jeste „hvatanje nevjernog bračnog druga na djelu”.

Taj program je jednostavan – i besplatan. Oni za koje treba platiti imaju daleko veće mogućnosti: da se, sakriveni u neku fotografiju, imejlom pošalju na ciljani kompjuter. Kad se poruka otvori, program se tajno instalira na taj računar i njegov cjelokupan sadržaj postaje dostupan onom ko špijunira.

Razumije se, u opticaju su i programi koji omogućavaju tajno čitanje es-em-es poruka s mobilnih telefona, sačinjavaju spisak odlaznih i dolaznih poziva i evidentiraju kretanje njihovih korisnika.

Kad je ova tehnologija dostupna običnim ljudima, može se zamisliti šta sve mogu da nabave države i njihove tajne službe. Pogotovo što je ovo – kako je to uvjerljivo pokazao „najveći zviždač u istoriji” Edvard Snouden – doba masovnog nadgledanja. Tehnologiju čije smo blagodeti prigrlili kao civilizacijsko dostignuće, da bi smo bili obavješteniji, komunikativniji, kreativniji, pa u krajnjem ishodu i slobodniji, skupo smo platili – to je istovremeno i tehnologija koja nas apsolutno razgolićuje.

Jer sve „digitalno” u svakodnevici – telefoniranje, razmjena poruka, korišćenje elektronske pošte, izlazak na internet, plaćanje karticama – biva evidentirano u nekoj bazi podataka, s mogućnošću da bude dostupno nekome ko želi da nas „profiliše”: da sazna sve o nama. Kako je nedavno pokazalo jedno istraživanje na Univerzitetu Kembridž, „Fejsbuk”, društvena mreža sa 1,35 milijardi korisnika, o onima najaktivnijim danas zna više nego što znaju njihovi roditelji, braća i sestre, prijatelji...

Što se tiče državnog nadzora, u bezbjednosne ili političke svrhe, to je staro koliko i civilizacija. Nove su jedino tehnološke mogućnosti koje su danas enormne.

Od kako je Edvard Snouden pokazao šta sve radni američka Nacionalna bezbjednosna agencija (NSA), najveća tajna služba svijeta (sa 35.000 zaposlenih i budžetom od 11 milijardi dolara), jedina mogućnost da neko danas izbjegne da bude zahvaćen velikom prislušnom mrežom, bilo globalnom ili lokalnom, jeste da sjedne u neku vremensku mašinu i transportuje se bar četiri decenije u prošlost.

Sva „velika braća”, počev od najvećeg, američkog, pa do našeg, lokalnog, uvjeravaju nas da naše digitalne dosijee prave isključivo po zakonu, što će reći samo ako smo, rečeno njihovim žargonom, „bezbjednosno interesantni”, kao potencijalni teroristi ili neka druga vrsta državnog neprijatelja.

U ovakvim okolnostima, privatnost – sfera ličnog, pravo da ono što smatramo samo svojim ne bude dostupno drugima, a pogotovo državi – sve više je uspomena iz predtehnološke ere.

Treba li da se s tim pomirimo i tešimo kako nam je savjest čista i da nemamo šta da krijemo? Nije li to, međutim, kapitulacija, odustajanje od prava i slobode da neko bude ono što želi i to zadrži samo za sebe?

Što se političkog nadzora tiče, mogu li zakoni zaista da budu prepreka za zloupotrebe i da li je u tom pogledu sve onako u redu kakvim se predstavlja?

Svakako da nije. Regulativa svugdje postoji, ali je ta zaštita neadekvatna: tajne službe su svuda i „bezbjednosna birokratija” koja ima svoje interese, moć i sposobnost da izmiče kontroli.

Da je tako, dovoljno je podsjetiti se šta sve, formalno u ime nacionalne bezbjednosti, radi Amerika, koja svoj pravni sistem, ljudske slobode i građanska prava smatra primjerom za ugledanje.

Prema onome što je objelodanio Snouden, NSA funkcioniše tako što „zahvata iz svih izvora, da bi sve potom skladištila na neodređeno vrijeme, pri čemu ima alate da tu enormnu količinu podataka o svim komunikacijama analizira, kako u „realnom vremenu”, tako i naknadno. Objašnjava se da su to takozvani „meta podaci”: ko je s kim, kada i koliko dugo razgovarao, šta je pretraživao na internetu i slično, kao i da u sistemu to nije vezano ni za čije konkretno ime.

Ali kako je dokazano u potonjim medijskim istraživanjima, to ipak omogućava da se sazna sve o nekoj ličnosti, njenim interesovanjima, političkom i vjerskom opredjeljenju, prijateljima i poznanicima, pa čak i o intimi.

U jednom izvještaju iz Vašingtona citirao sam i predsjednika Obamu koji je priznao da su u ovom pogledu „Američke mogućnosti jedinstvene”. „Moć novih tehnologija znači da je sve manje tehničkih prepreka za ono što možemo da uradimo, ali to podrazumijeva specijalnu obavezu da se pitamo šta treba da radimo”, rekao je američki predsjednik.

Da to lijepo zvuči, ali praktično malo znači, potvrđeno je na mnogo primjera, od špijuniranja samita G-8 i G-20, prisluškivanja mobilnog telefona kancelarke Angele Merkel (započeto još 2002, tri godine prije nego što će postati kancelarka), izraelskog premijera... Sve u svemu, NSA prati (ili je pratila) čak oko 35 svjetskih lidera.

To međutim nije iznenađenje, jer je staro pravilo špijunskog zanata da treba otkriti tajne neprijatelja, stvarnih i potencijalnih, ali i znati šta vam iza leđa govore prijatelji.

Naravno, ne radi to samo Amerika, mada njena NSA nesumnjivo ima „najveće uši”. Rade to i drugi. „Svaki Evropljanin koji želi da se žali na međunarodnu špijunažu, treba prvo da pogleda šta radi njegova vlada”, objasnio je to svojevremeno Majkl Hejden, bivši direktor i NSA i CIA.

Edvard Snouden, sa onim što je, bježeći iz NSA, ponio u svojoj torbi, čovječanstvu je otkrio mnogo, ali je utisak da torba još nije ispražnjena.

Izvor: Politika.rs