Suzbijanje spontanih osjećanja, a time i razvoja istinske individualnosti započinje veoma rano – u stvari najranijim vaspitanjem djeteta. To ne znači da vaspitanje neizbježno mora dovesti do suzbijanja spontanosti ako je pravi cilj obrazovanja podsticanje unutrašnje nezavisnosti i individualnosti djeteta, njegova razvitka i integriteta. Ograničenja koja takvo obrazovanje možda mora da nametne djetetovu razvitku jesu samo prolazne mere, koje uistinu potpomažu proces razvitka i ekspanzije. U našoj kulturi, međutim, obrazovanje odviše često ima za posljedicu isključivanje spontanosti i zamjenjivanje originalnih psihičkih činova pridodatim osjećanjima, mislima i željama. (Pod originalnim ne razumijem to da se nekom drugom jedna ideja nije ranije javila, već to da ona nastaje u pojedincu, da je rezultat njegove vlastite aktivnosti i da, u tom smislu, predstavlja njegovu misao.) Uzmimo jedan donekle proizvoljan primjer: jedno od najranije suzbijanih osjećanja jeste osjećanje neprijateljstva i nedopadanja. Prije svega, većina djece je, u izvjesnoj mjeri, neprijateljski i buntovnički raspoložena, što je posljedica djetinjih sukoba sa okolnim svijetom, koji teži da spriječi njihovu ekspanzivnost, a kome ona, kao slabiji protivnik, obično moraju da se povinuju.

Jedan od osnovnih ciljeva procesa obrazovanja jeste uklanjanje te oprečne reakcije. Metodi su različiti; oni idu od prijetnji i kazni, koje zastrašuju dijete, do tananijih metoda potkupljivanja ili „objašnjenja“, koje zbunjuju dijete i primoravaju ga da odustane od neprijateljstva. Dijete počinje odustajanjem od izražavanja svoga osjećanja, a završava odustajanjem od samoga tog osjećanja. Uporedo s tim njega poučavaju da suzbije svjesnost o neprijateljstvu i neiskrenosti drugih; ponekad to nije sasvim lako, pošto su djeca kadra da zapaze takva negativna svojstva u drugih, a ne daju se tako lako zavarati riječima kao što obično čine odrasli. Njima se, ipak, neko ne dopada, iako za to „nemaju jak razlog“ – sem veoma jakog razloga što osjećaju da iz te osobe zrače neprijateljstvo ili neiskrenost. Ova reakcija se ubrzo spriječava; djetetu nije potrebno mnogo vremena da dospije do „zrelosti“ prosječne osobe i da izgubi smisao za razlikovanje pristojne osobe od nitkova dok god ovaj ne učini nešto bezočno.

S druge strane, dijete se tokom ranog vaspitanja poučava da gaji osjećanja koja uopšte nisu „njegova“; posebno ga uče da voli ljude, da se sa njima ophodi nekritički ljubazno, i da se smeši. Ono što možda ne postigne obrazovanje, obično se kasnije postigne društvenim pritiskom. Ako se ne smiješite, o vama sude kao o „neprijatnoj ličnosti“ – a potrebno je da vaša ličnost bude prijatna ako hoćete da prodate svoje usluge, bilo kao konobar, kao prodavac ili ljekar. Samo oni u podnožju društvene piramide, koji ne prodaju ništa do svoj fizički rad, i oni na samome vrhu, ne treba da su naročito „prijatni“. Ljubaznost, raspoloženost i sve drugo što se očekuje od jednog osmijeha postaju automatski odziv kojima neko rukuje kao električnim prekidačem.

Svakako, u mnogim prilikama osoba je svjesna da čini samo gest; u većini slučajeva, međutim, ona gubi tu svjesnost, a time i sposobnost razlikovanja pseudo-osjećanja od spontane ljubaznosti. U našem društvu ometaju se emocije uopšte. (…)

Istom izopačavanju kome podliježu osjećanja i emocije, podliježe i originalno mišljenje. Od samog početka obrazovanja, originalno mišljenje se ometa i u glave ljudi ulijevaju se gotove misli. Taj postupak može se lako sagledati kada su posredi mala deca. Svijet pobuđuje njihovu radoznalost, ona žele da ga uhvate fizički, kao i intelektualno. Ona žele da saznaju istinu, pošto je to najbezbjedniji način da se snađu u jednom neobičnom i moćnom svetu. Nasuprot tome, njih ne uzimaju ozbiljno, i nije važno da li taj stav dobija oblik otvorenog nepoštovanja ili tanane snishodljivoti uobičajene u opštenju sa svima onima koji ne posjeduju nikakvu moć (na primjer sa djecom, starim ili bolesnim osobama). Mada se samim ovim postupanjem veoma ometa nezavisno mišljenje, postoji i teža smetnja; neiskrenost – često nenamjerna – koja je tipična za ponašanje prosječne odrasle osobe prema djetetu. Ta neiskrenost djelimice se sastoji u fiktivnoj predstavi o svijetu koja se djetetu pruža. Ona je otprilike isto toliko korisna koliko bi čovjeku koji se sprema za ekspediciju u Saharu bila korisna uputstva o životu na Arktiku. Pored te opšte pogrešne predstave o svetu, mnoge posebne laži teže da prikriju činjenice sa kojima, iz različitih ličnih razloga, odrasli ne žele da upoznaju djecu. Od rđavog raspoloženja roditelja, koje se racionalizuje kao opravdano nezadovoljstvo djetetovim ponašanjem, do njihovih seksualnih aktivnosti i njihovih svađa prostire se oblast sa kojom dijete „ne treba da bude upoznato“ i njegova se raspitivanja neprijateljski ili učtivo ometaju.

Tako pripremljeno, dijete polazi u školu, a možda i na koledž. Želim ukratko da pomenem neke metode obrazovanja koji se danas koriste, a koji, u stvari, dalje ometaju originalno mišljenje. Jedan od njih je isticanje poznavanja činjenica ili, kako bih radije rekao, isticanje obaviještenosti. Preovlađuje patetično sujeverje da se sve većim poznavanjem činjenica dospijeva do poznavanja stvarnosti. Stotine razbacanih i nepovezanih činjenica trpaju se u glave studenata; oni su zauzteti saznavanjem sve većeg broja činjenica, te im tako ostaje malo vremena i energije za razmišljanje. Svakako, razmišljanje bez poznavanja činjenica ostaje prazno i fiktivno, ali sama „obaviještenost“ može upravo isto toliko da smeta razmišljanju koliko i njen nedostatak.

Izvor: Detinjarije.com