Nije uopšte čudno što Vašington ne zna gdje će sa zatvorenicima iz Gvantanama i što se plaši da bi ovim mučenicima poslije dvanaest ili trinaest godina robije bez suđenja i optužnice svakakve ideje mogle da padnu na pamet. Kako i ne bi strahovali kad objavljeni dijelovi dnevničkih bilježaka iz Gvantanama, zatvorenika Muhameda Ould Slahija (44), jednog od stotinu preostalih robijaša u američkoj vojnoj bazi u Kubi, na svakoj stranici svjedoče o paklenim mučenjima kojima je on godinama podvrgnut, i to po nalogu sa najvišeg mjesta iz Vašingtona.

Knjiga njegovih bilježaka o poniženjima i mučenjima u Gvantanamu upravo je objavljena poslije duge borbe Slahijevih advokata da sa njegovog dnevnika skinu oznaku povjerljivosti. Uprkos tome, pojedini dijelovi dnevnika u kojima se pominju imena ljudi i mjesta ostali su zatamnjeni.

Lično je Donald Ramsfeld, tadašnji ministar odbrane SAD, potpisao da se Muhamed Ould Slahi, zajedno sa još jednim zatvorenikom, podvrgne „posebnom protokolu mučenja” i „specijalnom ispitivanju”, kako navodi londonski „Gardijan”, koji je prije svih i objavio dijelove iz gvantanamskog dnevnika.

Iz njih se može vidjeti da su ga prebijali, uskraćivali mu san, prijetili mu smrću, seksualno ga zlostavljali, tjerali da pije slanu vodu, vezivali oči i držali ga u lancima, ismijavali njegove molitve, obećavali mu da će mu i majku dovesti u Gvantanamo.

„Mi znamo da si ti kriv. U očima svakog Amerikanca ti si kriv i osuđen. Pogledaj se kako izgledaš u tom narandžastom odijelu, u lancima, musliman, Arapin. Sve je to više nego dovoljno da te osudimo” , govorili su mu američki stražari prilikom mučenja.

Pakao je za Slahija počeo prije više od 13 godina u njegovoj rodnoj Mauritaniji, gdje su ga uhapsili jordanski vojnici. Proveo je sedam i po mjeseci u samici u Amanu. Poslije toga preuzeo ga je tim CIA i odveo u vojnu bazu u Avganistanu, da bi dvije nedjelje kasnije, u avgustu 2002, stigao u Gvantanamo i postao zatvorenik broj 760.

U dnevniku koji je počeo da piše 2005. opisuje svoj strah i objašnjava kako se odlučio da im kaže šta god žele da čuju.

„Kad me je HHH obavijestio o tome šta namjeravaju, potpuno sam se prestravio. Usta su mi se sasušila, počeo sam da se znojim, srce je počelo snažno da mi lupa, javile su mi se mučnina, glavobolja i bolovi u želucu. Znao sam da se HHH ne šali, kao što sam znao i da laže kako su mučenja koja me čekaju lišena fizičkog bola.”

„Stvari su se odvijale brže nego što sam očekivao. HHH me je odmah poslao natrag u moj blok, a ja sam rekao drugim zatvorenicima da me šalju u odjeljenje za mučenje… Izvukli su me iz moje ćelije tog istog dana. Ne znate kako je ljudskom biću strašno kad mu neko zaprijeti torturom. Postanete kao dijete…”

Na svakoj stranici se i dalje vide zacrnjeni dijelovi, oni za koje Vašington smatra da bi mogli da ugroze nacionalnu bezbjednost.

„Jedini ljudi za koje sam znao da su proveli neko vrijeme u HHH, dijelu za mučenje, bili su jedan čovjek iz Kuvajta i još jedan zatvorenik iz HHHX”, piše u dnevniku pisanom na engleskom jeziku i prevedenom na dvadeset svjetskih jezika.

„Oduzeli su mi knjige, Kuran i sapun… Moja ćelija je bila toliko hladna da sam gotovo stalno drhtao. Nisu mi dopuštali da vidim dnevno svjetlo. Niti su me puštali da vidim druge zatvorenike. Slijedećih sedamdeset dana ispitivali su me 24 sata dnevno u tri ili četiri smjene. Ne sjećam se nijedne mirne noći.”

„Ako počneš da sarađuješ, pustićemo te da spavaš i dobićeš toplu hranu”, ponavljao je ovom zatvoreniku stražar čije ime je nedostupno javnosti jer CIA radi zaštite nacionalnih interesa ne želi da se ono otkrije.

„Naša iskustva kažu da ćeš biti kooperativniji. Imamo veliki izbor metoda, rekao mi je HHH…”

U kafkijanskim obrtima, izgledalo je da je mučenje urodilo plodom. Slahi je najzad rekao da je kriv za planiranje napada u Torontu, iako za te kanadske kule nikada ranije nije ni čuo.

„Reći ću vam šta god želite da čujete”, najzad je progovorio. Stražari su nastavili maltretiranja jer su smatrali da nije sve rekao.

„Ako hoćete istinu, ništa se od toga nije desilo”, rekao je očajnik, i uslijedili su novi udarci.

Jedan federalni sud naredio je puštanje Slahija na slobodu zbog toga što nema dokaza protiv njega i što je priznanje iznuđeno mučenjem. Ali Slahi je i dalje u Gvantanamu, a portparol američkog Ministarstva odbrane rekao je za Gardijan da će Muhamed Slahi ostati u pritvoru američke vojne baze „na osnovu dokumenta iz 2001. kojim se odobrava upotreba vojne sile u ratnim uslovima”. Šta god to značilo, jasno je da ovaj zatvorenik nikad nije ni optužen, a kamoli osuđen. Američka unija za građanske slobode pokrenula je potpisivanje peticije za puštanje na slobodu Muhameda Slahija zato što su ga „SAD brutalno mučile i držale duže od jedne decenije protivzakonito u zatvoru”.

To izgleda uopšte ne smeta mnogim bivšim najvišim zvaničnicima u Americi. Upitan nedavno za jednog nevinog čovjeka koji je usmrćen poslije stravičnih tortura u američkom zatvoru u Avganistanu, bivši potpredsjednik SAD Dik Čejni rekao je da se više brine zbog toga što „loši momci izlaze na slobodu, nego zbog onih nekoliko za koje se ispostavi da su nevini”.

Sve treba da se žrtvuje kako bi se zaštitila zemlja, rekao je Čejni. Po njemu, to je jednostavno. Na torturu, pa čak i na ubistvo nevinih, mora da se gleda kao na „kolateralnu štetu”.

Amerika bi morala da bude podjednako zabrinuta što su priče šestorice zatvorenika iz Gvantanama koji su nedavno prebačeni u glavni grad Urugvaja, Montevideo, gdje su počeli život kao slobodni građani, vrlo slične sa potresnim svjedočenjem Muhameda Slahija. Za njih je još prije četiri godine odlučeno da mogu biti pušteni na slobodu i da nema dokaza o njihovoj umješanosti u terorizam. Ali četiri godine je Vašington pokušavao da pronađe zemlju koja bi ih primila. I najzad im je Urugvaj obezbijedio smještaj, a uskoro će im se u ovoj latinoameričkoj zemlji pridružiti i porodice. Ko će primiti preostalih sto ojađenih ljudi zatvorenih u američkoj vojnoj bazi, kad nad njima i danas lebdi sjenka da su opasni?

izvor: politika.rs