Ja sam čovjek, al to nikoga puno ne interesuje. Kao što nekog još manje interesuje jesam li zdravo, ili kako noći provodim. Koje su moje zebnje, koji su moji demoni, kako ih skrivam i da li pobjeđujem.

Mnogo humanosti, mnogo empatije, mnogo govorancije, ali daleki je put sa riječi na djela. Nije to pesimizam, to je superrealizam. Sebičnost nije ništa manje danas nego što je bila svojstvena čovjeku juče. Sa kime se to solidarišemo. Sa onima za čije postojanje do maloprije nismo ni znali. Sa tugom njihovih porodica. Sa svjetskim trendovima. Ili sa činjenicom da zlo na ovom svijetu postoji. A dok čitate ove redove neko je negdje na zemaljskoj kugli poginuo. I za te pojedince niko nikada neće čuti. Na ovoj planeti svaki dan bi mogao biti dan žalosti koliko smrti ima. Istina balans kreira i rođenje svakog novog života, koje se takođe svake milisekunde dešava. I dok su ginuli novinari francuskog časopisa, djeca su se rađala...

Nema pobjede nad zlom. Nema tu dobrih protiv loših momaka. Nema vječitog mira. Ima samo interesa vođenih svemogućim novcem. Takav je naš svijet. Takva je realnost, htjeli ili ne da je prihvatimo.

Zar ima još onih koji vjeruju u suprotno. Onih koji misle da je neko tamo iznenađen francuskim nasiljem. Svakako, nije se možda znao dan, mjesto ili način na koji će nasilje pokazati svoje lice. Ali misliti da je sve bajkovito, a da su ovakvi nemili događaji samo ekscesi koji su silom neprilika uspjeli da nam se provuku, znači vjerovati u šarene laže moćnih.

Svijet je okrutno mjesto, puno više nego što i zamišljamo. Ako nas nije dotaklo, to jeste razlog da budemo srećni, ali ne i da umislimo da već sutra nećemo popiti gorku pilulu istine.

Mladića iz Gradiške za čiji život se bore ljekari, pretukla su trojica sa bejzbol palicama. I to je stvarnost, i nije apstrakcija, baš kao što nije ni akciona komedija. Nema baš ništa komično u nasilju pred kojim volimo da sklonimo pogled, jer nam je dovoljno i naših briga.

Snaga zla jeste u tome što mu ne pridajemo dovoljno pažnje, a često ga aspolutno ignorišemo. Jednostavno, neki ljudi žele da namjerno povrijede druge ljude. Zbog čega, sada je to nevažno. Otvorimo svoje oči, možda ga tako prepoznamo neki naredni put na vrijeme. Oko sebe i u sebi.

piše: Senka Ćopić