Britanski i njemački vojnici na Zapadnom frontu odložili su oružje i sastali se na ničijoj zemlji gdje su međusobno razmijenili hranu i cigarete, pa čak i odigrali fudbalsku utakmicu. 

U primirju su učestvovali i francuski i belgijski vojnici. Preživjeli britanski učesnici Prvog svjetskog rata kasnije su pričali kako su 1914. čuli njemačke vojnike da u svom rovu pjevaju božićne pjesme, pa su im se pridružili. 

Vojnici su bili nostalgični za porodicom. Imali su želju da bar na jedan dan zaborave na trunu u blatu i rat. 

Prekid se desio spontano i bez ikakvih prethodnih priprema, a do takvog Božićnog primirja nije došlo samo na jednom mjestu, nego na mnogo više njih nego što se službeno priznalo. 

Posljednji preživjeli, a koji je prisustvovao primirju, bivši je britanski vojnik Alfred Anderson. Umro je u novembru 2005. godine u 109. godini života. U intervjuu koji je održan godinu dana prije njegove smrti, Anderson je izjavio „Sjećam se tišine, jeziv zvuk tišine. Prethodna dva mjeseca u rovovima slušao sam zvuk metaka u letu, mitraljeze i daleke njemačke glasove. Ali to jutro  je bilo tiho. Mi smo viknuli „Srećan Božić“, iako se niko nije osjećao srećnim. Tišina je završila popodne i ubijanje je ponovo počelo. Bio je to kratki mir u strašnom ratu“. 

Ubrzo nakon što su Božić čestitali iz rovova, vojnici su izašli na ničiju zemlju s rukama u vazduhu, a „protivnici“ su požurili da ih dočekaju na isti način. Ovaj spontani događaj desio se samo u prvoj godini od četiri godine rata, a o ovom Božićnom čudu napisane su mnoge priče.

Premda su službeni izvori istrajali na tvrdnjama kako su se vojnici u svoje rovove vratili istog dana, na mnogim je mjestima primirje potrajalo mnogo duže, ponegdje čak i nekoliko sedmica.

Do današnjeg dana istoričari se i dalje ne slažu oko detalja, naime niko ne zna gdje je Božični prekid počeo, kako se širio, te da li je nekim čudom izbio u svim rovovima odjednom. Ipak, oko dvije trećine vojnika - 100.000 ljudi - tvrdi da su učestvovali u legendarnom primirju. 

Mnoge priče kažu da je primirje počelo sa sporadičnom razmjenom čestitki i pjevanjem božićnih pjesama na Badnje veče. U nekim slučajevima održane su i zajedničke mise.

Božićno primirje dozvoljelo je da obje strane konačno sahrane svoje mrtve drugove, čija tijela su nedjeljama pokrivala ničiju zemlju. Međutim, pisma vojnika otkrivaju da su oficiri bili bijesni, ali to nije zaustavilo vojnike da se međusobno druže na ovaj njima zajednički praznik. 

Primirje je bilo raspostranjeno, ali ne i univerzalno. Podaci govore da se u mnogim mjestima rat nastavio.  

Papa Benedikt XV pokušao je te 1914. godine iskoristiti približavanje Božića ne bi li barem na kratko zaustavio masovnu klaonicu kojoj se kraj nije nazirao. Međutim, papin prijedlog službeno nije zaživio. No, u ljudima je ipak prevladao božićni duh i spontano se zbila jedna od najdirljivijih epizoda cijeloga rata.

Ovaj događaj i danas graniči sa nevjerovatnim, te izgleda kao nešto što bi danas rijetko kome palo na pamet. 

autor: Frontal