Priredio: Boris Maksimović

Tako je negdje 1903. Fejzo Čavkić pripovijedao jednu od legendi o tome kako su Šehitluci dobili ime, a sve je zabilježio Aco Ravlić, vjerovatno najagilniji banjalučki hroničar.

Legenda dalje kaže kako su se trojica narečenih „šehita“ nastavili penjati dalje uz brdo. Ali neće svi stići na vrh. Na pola puta jedan je poželio da predahne pa se osvrnuo ka mjestu gdje su iz hajduci obezglavili, ali to je bilo kobno jer više nije mogao da dostigne šehidske visine svojih sapatnika.

„Druga dvojica izašla su na vrh brda koje se po njima nazvalo Šehitluci, jer samo šehidi mogu nositi svoje odsječene glave te ići dalje gdje im je Bog odredio da se ukopaju“, govorio je Čavkić.

Postoji i druga verzija priče koja navodi isti detalj odrubljivanja glava, ali je drugi kontekst i drugo vrijeme.

Po nekim izvorima narod je prozvao brdo tim imenom tek nakon čuvene bitke pod Banjalukom koja se desila 1737. Austrija je tada napala Bosnu iz četiri pravca, a njenim jedinicama je komandovao princ Saksen fon Hildbirghausen. Kada je 24. jula stigao pred banjalučki utvrđeni grad, današnji Kastel, austrijski princ je zatražio od malobrojne uprave predaju grada.

„Kakve ključe od careva grada?
Crn mu obraz na obadva svijeta,
Ko bi dao bez mrtvijeh glava
Svi volimo redom izginuti
Nego tebi ključeve opremiti.“

Tako je glasila poruka koju je kasnije narodna pjesma uobličila u stihove.  U ispomoć Banjalučanima krenuo je iz pravca Mrkonjić Grada bosanski valija Ali-paša Hećimović sa, kako se navodi, 10-15 hiljada vojnika. Iz sela Kola uputio je svoje jedinice na desnu obalu Vrbasa, što je, pokazalo se poslije, odlučilo pobjednika. Kasnije na putu od Podrašnici prema Banjaluci vojnici Ali-paše nisu išli putem već kradom po šumama i prelazeći Vrbas preko improvizovanog mosta. Zbog tih lukavstava su opkolili jedinice generala Baranjija u nedjelju 4. avgusta. U toj borbi Krajišnici su likvidirali između ostalog i bateriju topova kojom je komandovao kapetan Korokoš. Ali bitka za tih 11 topova nije bila laka.  Jedna legenda kaže da su u toj bici za topove trojica Krajišnika izgubila glave tako što im je sabljom glave odrubio protivnik. No, kako kaže legenda, bili su šehidi pa su se sa tako odrbuljenim glava popeli na jedno visoko banjalučko brdo i tek tamo izdahnulu.

Treća verzija ovog događaja zabilježio je Banjalučanin Ivo Šajinoviuć, a može se pronaći u Zborniku za život i običaje Južnih Slavena u izdanju JAZU. On tu pripovijeda jednu neobičnu legendu o gradnji džamije Ferhadije pod čudnim naslovom „Gamija Veradija“. Ferhad-paša je pitao neimare nakon gradnje mogu li napraviti ljepšu džamiju.

A oni naopako po se rekoše da mogu, ama za bolje novce. To, veli, paši učmetisati, ko paši. „Vidi ti, veli, „šta Vla izgovara“, te za sablju i osiječe glavu jednom. I čuj šta će se treviti! Veli, da je bez glave poteko kroza svu čaršiju, pa kroz Hiseta, pa u Gorni Šer, pa više Gornega Šera, na ’no brdo sve bez glave. A zvati se taj Čeh, a Turci iskrenuti u Šeh, pa eno i danas se zove ono brdo Šehitluci.

Legenda je legenda, a maštanje maštanje i biće da je navjerovatnije da su Šehitluci dobili ime nakon boja pod Banjalukom 1737, zaključuje Aco Ravlić i navodi da je u čast ovoj dvojici šehida bilo podignuto turbe u kojem su bili ukopani.