Ne samo da naša personalnost nije toliko specijalna koliko mislimo, nedavna istraživanja životinja govore nam da lična osobenost uopšte nije samo jedinstvena za ljude.

Koliko mozga zapravo trebamo? Veliki broj priča se pojavio u medijima proteklih mjeseci o ljudima kojima nedostaju dijelovi mozga ili su oštećeni. Ovi slučajevi govore nam o stvarima koje idu dublje od njihovog prvobitnog faktora šokiranosti. Nije da mi samo ne razumijemo kako mozak radi, nego smo o svemu mislili na apsolutno pogrešan način.

Ranije ove godine,  objavljen je slučaj o ženi kojoj nedostaje mali mozak, posebna struktura koja se nalazi na poleđini našeg mozga. Prema nekim procjenama ljudski mali mozak sadrži polovinu moždanih ćelija koju imamo. To nije samo oštećenje mozga, njegova cijela struktura nedostaje. Pa opet ova žena živi normalan život,  diplomirala je, udala se i ima dijete s kojim je imala mirnu trudnoću i porođaj. Klasična biografija jedne dvadesetčetverogodišnjakinje.

Ona nije bila apsolutno oslobođena posljedica – patila je od nesigrunih, nesvjesnih pokreta cijeli svoj život. Ali iznenađenje je kako se ona uopšte pomjera, kada joj nedostaje osnovni dio mozga koji je suštinski evoluriao sa kičmenjacima. Ajkule koje su plivale još za vrijeme dok su dinosaurusi hodali Zemljom imaju mali mozak.

Sve to ukazuje na tužnu činjenicu naše nauke, o kojoj često ne govorimo, ali postoje ogromne prazine u našem osnovnom poznavanju mozga.

Dio problema može da se nalazi u našem načinu razmišljanja. Normalno nam je da mozak posmatramo kao dio prirodno odabrane tehnologije, i ljudska tehnologija je tu često jedan na jedna u mapiranju između strukture i funkcija. Npr. kada imate toster, jedan dio je zadužen za toplotu, tajmer kontroliše vrijeme a iskakanje je definisano trećim mehanizmom. Slučaj žene koja nema malog mozga pokazuje da se ista šema ne može primjeniti na mozak.

Iako volimo da govorimo o centrima za vid, za glad, ili ljubav, ne postoje takve regije, zato što mozak nije tehnologija gdje je svaka funkcija posljedica djelovanja samo jednog njegovog dijela.

Uzmimo na primjer slučaj muškarca koji je otkrio da ima pantljičaru u mozgu. Tokom četiri godine ona je šetala sa jednog na drugi kraj njegove glave, uzrokujući mu razne probleme kao što su oduzimanje, probleme sa pamćenjem i čudne mirise. Da je njegov mozak radio kao većina dizjaniranih tehnologija ovo ne bi bilo moguće. Kada bi crv se šetao od jedne do druge strane našeg telefona prestao bi da radi.

Dio objašnjenja zašto mozak pokazuje otpornost jeste njegova plastičnost – mogućnost da formira svoju strukturu na bazi iskustva. Još jedan zaključak dolazi od strane nobelovca neuronaučnika Geralda Edelmana. On je primjetio da su biološke funkcije često podržane od strane mnogostrukih struktura –na primjer jedna pojedinačna fizička karatkeristika je kodirana od strane više gena, tako da odumiranje jednog gena neće spriječiti da se ta osobina razvije sasvim normalno. On je to nazvao sposobnošću višestrukih različitih struktura da podrže degeneraciju jedne funkcije.

I tako je i sa našim mozgom. Važne funkcije za koje je zadužen naš mozak nisu prikovane za jednu jedinu regiju mozga, nego su podržane od strane više različitih regija, često sličnih ali blago različitih načina funkcionisanja. Ako jedna struktura propadne, druge će da pokupe ostatke.

Edelman i njegov kolega, Džozef Gali, nazivaju degeneraciju “sveprisutna biološka imovina …  odlika složenost”, tvrdeći da je to neizbježna posljedica prirodne selekcije.

Tim se objašnjava zašto ovi neobični uslovi mozga nisu tako katastrofalni kao što se očekuje i takođe zašto naučnici imaju problema da otkriju kako mozak radi.

izvor: BBC