Muslimanski lideri se pripremaju za reakcije, piše sidnejski list „The Sydney Morning Herald“. 

„Ljudi se okreću terorizmu da skrenu pažnju na svoje ideale, da izazovu strah i onda koriste taj strah da izazovu pretjerane reakcije. Takve reakcije su mjera njihovog uspjeha“, piše poznati australijski novinar Piter Hartčer.

Zbog tog straha, koji je već prisutan među Australijancima, u Sidneju se grupa građana udružila preko Tvitera i koristeći hešteg #illridewithyou pozvali su sve građane da prave društvo muslimanima u vjerskoj odjeći dok putuju gradskim saobraćajem. A jedan takav građanin na svom Tviter profilu prenio je svoje iskustvo sa ženom islamske vjeroispovijesti koja se na njegov gest rasplakala. 

Zašto građani pozivaju na pratnju? 

Ljudi imaju tendenciju da ljude iste boje i iz istog mjesta porijekla stave pod isti krov. Tako će mnogi ženu u vjerskoj odjeći povezati sa čovjekom koji drži taoce u sidnejskom kafiću. 

Nakon ovog nasilnog ponašanja nekoliko loših ljudi, koji propovijedaju njima prilagođenu religiju a koju pred svijetom nazivaju „islam“, preplašeni građani Sidneja će na ljude poput pomenute žene gledati kao na nacionalnu prijetnju. 

Ovi ljudi će onda biti na meti ružnih riječi, psihičkih i fizičkih napada od strane njihovih sugrađana. Činjenica je da čovjek koji živi u strahu ne vidi sopstvenu iracionalnost.

Prenosimo vam pismo jednog australijskog muslimana koji je rođen i odgojen u Australiji, ali čija je porodica porijeklom iz Irana.  

On ima samo 20 godina, proglašen je učenikom generacije u srednjoj školi, a trenutno studira ekonomiju. 

Na Fejsbuku je danas reagovao na sve ružne komentare njegovih sugrađana. Nažalost, neki od komentara su napisani od strane njegovih najbližih prijatelja, a koji nisu bili svjesni da je on islamske vjeroispovijesti.

"U zadnje vrijeme sam imao nekoliko uspona i padova, ali tek sada imam osjećaj da polako počinjem da pucam. 

Međutim, ono što je prouzrokovalo takva osjećanja nije direktno vezano za mene. Naime, nezamisliv stres koji taoci u Sidneju sada osjećaju dok su pod kontrolom ludih ekstremista je ono što me muči, te kako je ovaj događaj uzdrmao našu zajednicu. Neki pozivaju na jedinstvo, a drugi žele podjelu. 

Oni koji šire priče o podjeli su oni koji mi nanose bol. Oni koji predlažu nasilje protiv određene grupe ljudi kao soluciju za situaciju koja je već veoma nasilna... To su ljudi koji označavaju sve muslimane kao teroriste, te sugerišu da je jedino rješenje da ih sve pošaljemo tamo odakle su došli.  

To su one poruke zbog kojih me srce boli, a ta bol mi je poznata još od djetinjstva. Srce koje je tada bilo krhko i ranjivo na ružne riječi je uz pomoć tih riječi postalo tvrdo.  

Nikada javno nisam priznao da sam musliman, sve do ovog pisma. To je bilo nešto što sam skrivao od drugih, u strahu od mržnje i odbacivanja. Nešto što sam jedino dijelio sa ljudima jako bliskim meni, iako je to dio mene. 

Kao dijete bio sam primoran na ovaj osjećaj. Djeca mi nisu dala da igram fudbal sa njima za vrijeme velikog odmora, na mene su bacani sendviči... Tokom odmora sam se krio u toaletu jer sam dobio epitet „neprijatelja“, tukli su me, a sve zbog moje religije, religije koju nikada nisam nametnuo drugom, koju sam uvijek držao samo za sebe. 

Sada čak i moji najbliži prijatelji govore da je najbolji način da se Australija riješi terorizma da pošalje sve muslimane, kao i mene, kući. 

Međutim, ovo jeste moja kuća. Ovo je mjesto gdje sam rođen. Gdje da idem? Da li sam uopšte Australijanac? 

Tokom cijelog svog djetinjstva sam slušao iste ove priče, a evo sada se istorija ponavlja. 

Zbog ovakvih pitanja ja sumnjam u svoj identitet, ali ne samo ja nego i mnogi australijski muslimani. Vjerujem da ovakva osjećanja dovode do ekstremnog ponašanja što ga danas vidimo u centru Sidneja. 

Ja svoje probleme nikada ne bih rješavao na taj način, umjesto toga angažujem se u svojoj zajednici, volontiram, jer na taj način pripadam. Kroz humanitarni rad sam takođe naučio da smo svi mi ljudi i da svi imamo vrlinu ljudskosti.

Shvatio sam da biti Australijanac nema veze sa pijanim osobama koje se ogrću zastavom, kao što smo to vidjeli u Kronali (kada su Australijanci nasilnički protestovali protiv ljudi sa Bliskog istoka), Australijanac si ako dijeliš vrijednosti kao što su drugarstvo, hrabrost i izdržljivost. Vrijednosti poput ovih bi nas sada trebale zbližiti i pomoći nam da prebrodimo ova teška vremena. Treba da imamo hrabrosti da se ujedinimo usred događaja koji imaju za cilj da nas razdvoje. To je ono za šta su se borili naši preci. To je ono zbog čega je Australija posebna".