Njegova kuhinja smještena na otvorenom prostoru, inače centru dnevnog boravka, pod stalnom je opsadom veselih, gladnih i radoznalih mališana.

„Imamo dovoljno mjesta tako da oni mogu da sjede koliko god hoće i uživaju u jelu“, priča Midtoj i dodaje kako uvijek pokazuje djeci od čega se spremaju njegova jela. „Oni su beskrajno radoznali, uvijek željni da čuju i vide nove stvari.“

Čak i u Norveškoj, četvrtoj zemlji na svijetu po visini bruto proizvoda, vrtići sa ovakvim specijalitetima na meniju nisu baš uobičajena stvar.

Ipak, u državi gdje čak osamdeset odsto vrtića dobija državne subvencije, tih devedesetak evra koje moraju da izdvoje roditelji za ovakve gurmanluke, nisu preveliki udar na kućni budžet, tim prije što su zarade u Norveškoj veće za skoro pedeset procenata od prosječnih plata u Evropskoj uniji.

To što je Norveška tako bogata, i nije nešto nepoznato. Ova zemlja je peta u svijetu po izvozu nafte na čemu godišnje zarađuje čak 40 milijardi dolara, ali tome treba pridružiti i dinamičnu, moćnu ekonomiju koja obezbjeđuje prosperitet čitavom društvu. Međutim, u svim istraživanjima o visini zarada, Norveška zauzima i jedno od vodećih mjesta u svijetu po ujednačenosti visine primanja njenih građana.

To je, između ostalog, i ono što je Norvešku izdvaja od ostalih država koje izvoze naftu, bilo da je riječ o zemalja bivšeg Sovjetskog Saveza ili Bliskog istoka. U njima je upravo „crno zlato“ izvor najvećih zarada koje vladajućim elita obezbjeđuju nenormalno bogatstvo, dok ostalo stanovništvo zavisi od socijalne milostinje koje su im namijenili lideri, ili mrvica koje uspiju da iscijede iz posustalih ekonomija.

Holadska bolest

Dok nije otkrivena nafta 1969. godine, Stavanger je bio ribarska luka čiji se najbolji dani povezuju sa bumom u lovu haringi, koji se iznenada završio još davne 1870. godine. Neočekivani kolaps ribolova ostavio je ovaj grad, ali i samu Norvešku, sa potpuno beskorisnom flotom drvenih jedrenjaka i ruiniranom poljoprivredom koja je bila daleko iza susjeda, koji su već uveliko koristili blagodeti ubrzane industrijalizacije u toj oblasti.

Međutim, nafta je sve izmijenila

„Životni standard u Norveškoj je 1960. godine bio za 30 do 40 procenata niži od švedskog ili danskog“, priča Bruno Gerard, iz Poslovne škole iz Osla. „Trenutno, naš standard je suštinski viši od obje ove zemlje.“

Znaci napretka vidljivi su svuda oko Stavangera koji je od grada od 90.000 ljudi iz šezdesetih, prerastao u regionalni centar za više od 200.000 stanovnika.

Kako uopšte Norveška upravlja svojim energetskim blagom, mogla bi biti poučna lekcija i za druge zemlje koje raspolažu sa takvim resursima. A, ona se najlakše uči ako se skokne sjeverno od Osla do luke Stavanger u Severnom moru, prestonicu naftne industrije ove zemlje.

U stavangerskoj luci leže usidreni džinovski brodovi izrađeni u obližnjem brodogradilištu za potrebe naftnih platformi, u gradu je 10.000 studenata, podignuta je nova koncertna hala i nekoliko muzeja, dok se u neposrednoj blizini protežu ogromne staklene bašte u kojima na vještačkom svjetlu, tokom dugih, tmurnih zima, sazrijeva svjež paradajz.

Slični prizori mogu se vidjeti duž čitave zapadne obale Norveške, gdje je raštrkano 70 naftnih platformi.

Mada je naftna industrija pretvorila pet miliona Norvežana u bogataše, to nije bio put bez brojnih izazova. Mnoge druge države iskusile su na svojoj koži kako nafta može da napravi potpuni haos u njihovim ekonomijama, učvršćujući ovaj bogati izvozni sektor dok su se potpuno urušavale ostale eksportne grane, tako da je ovaj fenomen dobio i svoje ime – „holandska bolest“, prije svega zbog toga što je dramatično unazadio uspješan industrijski sektor u toj zemlji nakon otkrića bogatih nalazišta prirodnog gasa u Sjevernom moru, čega nije bila pošteđena u jednom trenutku ni sama Norveška.

Strah od naftnog cunamija

Ali nakon toga, šteta koja su pretrpeli Norvežani, ostavila je trajni strah od cunamija naftih prihoda duboko u njihovim srcima. Stoga je Norveška odlučila da uradi ono što Irak ili drugi izvoznicima nafte nikada nisu pomislili da učine: utvrdila je limit prihoda od nafte koji mogu da se ulažu u ekonomiju.

Na samom početku, Vlada te zemlje je odlučila da čitav profit koje su ostvarile državne kompanije od nafte investira u istraživanja novih izvora, ali se i tu, neočekivano, pojavio krajnje neobičan problem: 1995. godine zarada je bila mnogo veća od onoga što je moglo da se apsorbuje ulaganjima, tako da je Norveška bila prinuđena da napravi poseban državni fond u kome bi čuvala profit od nafte daleko od uticaja na ekonomiju zemlje, proglašavajući ga imovinom budućih generacija Norveške. Nakon toga je Vlada posebnom odlukom zabranila sebi da koristi više od četiri procenta tog novca za ulaganje u postojeću infratrukturu ili druge javne projekte, i svu zaradu investirala u poslove u drugim državama, sklanjajući sama od sebe pozamašnu zaradu od nafte.

Sat koji broji milione

Jedno od obilježja stavangerske luke je niska moderna zgrada sa tornjem sa jedne strane koji, kada se malo bolje zagledate, podsjeća na naftnu platformu. Zdanje je podignuto kao Norveški muzej nafte u kome se može videti kako se razvijala ova industrija, kako bi građani shvatili značaj ovog izvoznog resursa. Svake godine između 10.000 i 12.000 studenata posjeti ovu ustanovu u kojoj se nalazi jedan od najupečatljivijih eksponata – ogroman digitalni brojač na kome se ogromnom brzinom smjenjuju cifre pokazujući koliko se novca od nafte slilo u Norveški državni fond od 1995. godine. Časovnik trenutno pokazuje brojku od 890 milijardi dolara, tako da svaki građanin Norveške raspolaže pozamašnom “ušteđevinom”.

Zvanično, samo maleni dio ovog bogatstva se izdvaja za državne penzije, njegova glavna svrha je da osigura da norveška ekonomija ne postane zavisna od nafte, i tako očuva njenu snagu i živost u trenutku kada presuše izvori nafte.

Do sada, ta zamisao besprekorno funkcioniše.

Stručnjaci ne mogu da kažu koliko će još dugo Norveška raspolagati svojim dragocijenim energetskim resursima, s obzirom da neki od njih primjećuju izvezno smanjenje u kapacatetima nalazišta od 2000. godine, bez obzira što su otkrivene i neke nove bušotine 2011. Neki od njih smatraju da će nafte biti još 50 godina, a gasa još najmanje jedan vijek, dok drugi procjenjuju da su te zalihe duplo manje mada, bez obzira na ove različite procjene, i jedni i drugi ističu da su norveški političari odgovorni, inteligentni i disciplinovani, jer im je potpuno jasno da će u jednom trenutku konačno presušiti ovaj izvor bogatstva.

No, bez obzira na sve to, i dalje ostaje ključno pitanje – kako su Norvežani baš toliko uspješni u svom upravljanju naftnim blagom?

Neki od odgovora sigurno leže u istoriji Norvežana kao male nacije sa jakom tradicijom jednakosti koja seže sve do vikinških vremena kada su se grupe slobodnih ljudi povezale pod vođstvom harizmatičnog lidera, kako bi svi zajedno lakše izašli na kraj sa partnerima u pomorskoj trgovini i, samim tim, podjeli profita.

Za dobre pozvaoce tamnošnjih prilika to uzajamno povjerenje koje se razvijalo godinama, ali i odgovorni politički lideri, upravo su doveli do toga da Norveška postane jedna od najpoželjnijih država za život ali i da, što je najvažnije, izbjegne „naftno prokletstvo“ koje nije poštedilo većinu država, kojima je samo puki sticaj prilika podario mogućnost da imaju više od drugih.

izvor: Slobodnaevropa