Američka predgrađa, koja su danas jednako raznolika kao što su prije 30 godina bili veliki gradovi centralnog dijela SAD-a, ponavljaju isti ciklus rasne segregacije i nejednakosti koji decenijama muči velike gradove.   

Ferguson, Misuri, najbolji primjer prigradske transformacije u području St. Luisa, nalazi se u centru demonstracija i rasnih debata o odnosu između policije i afroameričke zajednice u cijeloj zemlji.

Protesti koji uzrokuju nerede rijetko počinju u predgrađu, a skoro uvijek u velikim gradovima, poput Detroita ( 1967. ) , Vashingtona DC ( 1968. ) i Los Anđelesa ( 1992 ).

Ali sada, u 2014. godini, krajolik američkih predgrađa očigledno se promijenio.

„Ferguson nije geto St. Luisa“, rekao je stručnjak za segregaciju John Logan o Fergusonu, predgrađu u kojem živi gotovo 21.000 stanovnika, od čega su više od dvije trećine Afroamerikanci. „Ferguson se nalazi u predgrađu, ali on nije najgora četvrt. Zašto su ljudi onda toliko ljuti?“, pita se Logan. „Postoji veliki stepen segregacije i upravljanja tržišta nekretnina po rasnoj osnovi“.

Duboke podjele

Logan, sociolog sa Univerziteta Braon, u novom izvještaju, pod nazivom „Odvojeni i nejednaki u predgrađu“, pokazuje koliko su duboke podjele.

Logan je otkrio da, uprkos padu rasne segregacije i povećanju primanja uzrokovanim porastom srednje klase Afroamerikanaca, crnci i Latinoamerikanci i dalje žive u najmanje poželjnim četvrtima – čak i kada mogu sebi priuštiti bolje – i njihova djeca pohađaju lošije škole.

Rezultati istraživanja su objavljeni dok se nemiri i dalje nastavljaju od Njujorka do Los Anđelesa, zbog prošlosedmične odluke porote da se ne podigne optužnica protiv Darena Vilsona, policajca bijelac iz Fergusona, koji je u pucnjavi u avgustu usmrtio Mihaela Brauna, nenaoružanog 18-godišnjeg crnca.

Loganovo istraživanje je uništilo sve nade postrasne Amerike.

„Nekada se vjerovalo da preseljenje u predgrađe znači da vas društvo prihvata“, kaže on. „Ima nešto u ideji da ako se udaljavaš od velikog grada, onda napreduješ….Pa ipak, manjine nemaju jednak pristup američkom snu“.

Kada se četvrti gdje žive Afroamerikanci uporede sa četvrtima gdje žive bijelci ili Azijati, „nejednakost je prilično jasna“, kaže Logan.

Istraživanje pokazuje da Afroamerikanci i Latinoamerikanci iz predgrađa žive u siromašnijim četvrtima nego bijelci i Azijati, čak i kada isto zarađuju. Zapravo, bijelci sa nižim primanjima žive u četvrtima sa nižom stopom siromaštva nego bogati Latinoamerikanci ili Afroamerikanci.

Život u predgrađu

Broj Afroamerikanaca koji žive u predgrađu u SAD-u je 1980. godine iznosio nešto manje od šest miliona, ali sada taj broj iznosi skoro 16 miliona. Boj Latinoamerikanaca koji žive u predgrađu skočio je sa pet miliona na 23 miliona, a Azijata sa 1,2 na 8,3 miliona.

Ali rasna raznolikost predgrađa očigledno ne predstavlja jednaku rasnu integraciju. Nešto više od 10 odsto prigradskog stanovništva 2010. godina bili su Afroamerikanci, ali prosječni Afroamerikanac iz predgrađa živio je u četvrti u kojoj je bilo više od 35 odsto crnaca. Iako su bijelci činili skoro 69 odsto stanovnika predgrađa, manje od 45 prosječnog afroameričkog stanovništva ima bijelce za susjede.

U siromašnijim četvrtima obično se nalaze lošije škole, čak i u predgrađima. Prosječni Afroamerikanac ili Latinoamerikanac iz predgrađa pohađa školu koja je 45 odsto ispod američkog standarda obrazovanja.

„Jedna od stvari koje nam ovo istraživanje govori je da se geto preselio“, kaže Elijah Anderson, profesor sociologije i vodeći urbani etnograf sa Jejl Univerziteta. Njegova najnovija knjiga o urbanom životu Afroamerikanaca fokusira se različite nivoe nelagode koje postoje u getima, predgrađima i etničkim enklavama gdje je segregacija norma.  

'Prisutna segregacija'

„Naravno, pokret za građanska prava je davno prošao, ali segregacija je ostala“, kaže Anderson, te dodaje da Amerika nastavlja sa izolacijom siromašnih Afroamerikanaca u ekonomski siromašnim četvrtima pod sve okrutnijim taktikama policajaca koje stvaraju nepovjerenje i neprijateljstvo.

„Prije trideset godina, protesti bi se desili u St.Luisu, ali crnci su se preselili iz St. Luisa u Ferguson, a bijelci su pobjegli“, kaže Anderson. „Geto se preselio u predgrađa. To se dešava u mnogim mjestima širom SAD-a“.

Prigradski prsten St. Luisa je četvrti najizoliraniji u SAD-u, i izjednačen je sa Nasau-Sufolk područjem, koje se nalazi istočno od Njujorka. Samo su predgrađa Nevarka u Nev Jerseiju , Majamija i Klivlenda više rangirani. A prema podacima iz Loganovog istraživanja, segregacija nije znatno opala u posljednjih 30 godina.

U prosjeku, bijelci iz predgrađa St. Loisa žive u četvrtima u kojima stopom siromaštva iznosi 6,2 odsto, dok ta stopa u prosjeku iznosi 16,4 odsto u predgrađima gdje žive Afroamerikanci.

Čak i bogati crnci koji zarađuju više od 75.000 dolara godišnje žive u siromašnijim četvrtima (u kojima stopa siromaštva u prosjeku iznosi 10,6 odsto), u poređenju sa četvrtima gdje žive bijelci koji zarađuju manje od 40.000 dolara godišnje (stopa siromaštva iznosi 7,8 odsto).

Prosječni student bijelac iz predgrađa St. Luisa pohađa školu koja je, prema testu čitanja za četvrti razred osnovne škole, rangirana u vrijednosti od 59 odsto ustanovljenog standarda. 

„Ovo je poznata priča u gradovima“, kaže Logan. „Sada samo moramo priznati da se to dešava i u predgrađu“.

Izvor: Al Jazeera