Na toj adresi nalazio se dom Milice Jakovljević i njena stvaralačka "radionica", koja nije utihnula ni kada su iz nje izlazile unapred osporavane stranice. Drugi svjetski rat se umiješao u njenu biografiju, pa je u jednom trenutku bila najpopularnija spisateljica, a u sljedećem "nadrilekarka koja narod liječi jeftinim travkama" ili srceparajućim, zašećerenim romanima. Mir Jam je rehabilitovana posthumno, kada su njena djela opet stavljena u izloge knjižara, a mnoge ljubavne priče doživjele ekranizaciju. I slava njenog žurnalističkog angažmana je "oživjela" krajem 20. vijeka, pošto je uvrštena među 100 najznačajnijih srpskih novinara u periodu između 1791. i 1991. godine. Tako se našla u društvu Dese Glišić i Mage Magazinović, kao jedna od tri žene tog prestižnog "kluba".

Dok gledamo reprize serija urađenih po njenim knjigama, a jedna nova se upravo snima, prisjetimo se ko je bila njihova kreatorka ili "srpska Džejn Ostin"...

Bio je 22. april 1887. godine kada je u Jagodini, u kući državnog činovnika Jakova Jaše Jakovljevića, rođena Milica. Pošto je otac dobio novu službu i postao načelnik kragujevačkog okruga, porodica se preselila u srce Šumadije. Jakovljevići, koji su 1890. godine postali bogatiji i za Stevana, kasnije oficira, biologa, akademika i pisca "Srpske trilogije", slovili su za uglednu i poštenu porodicu. Kragujevac je bilo Miličino prebavilište sve dok nije završila Učiteljsku školu i 1907. godine krenula put Krivog vira ispod Rtnja, da bi učila seoske đake. Poslije Prvog svjetskog rata, njena nova adresa postao je - Beograd.

Odlično je govorila ruski i francuski jezik, u originalu čitala Rablea, voljela je poziv učiteljice, ali je u velikom gradu odlučila da šansu pruži daru koji je u njoj sve vreme "gorio". Počela je da piše. Novinarsku karijeru "otvorila" je 1921. godine u dnevnom listu "Novosti" i "Nedeljnim ilustracijama", a potom se okrenula i literaturi, kada je odlučila da autorka njenih ljubavnih romana za javnost bude - Mir Jam (voljena žena), a ne Milica Jakovljević.

Bile su to njene najplodonosnije godine. Pronašla je put do čitalaca, prije svega žena kojima su romantične priče bile potrebne za bijeg od realnosti ili kao nada da je prava ljubav moguća. A opet - učila ih je i opominjala da ne budu samo objekti muških požuda, nego kompletne ličnosti. Bila je i hroničar međuratne zemlje, što se nekima dopadalo, a nekima je bio povod za osudu. Nastavci njenih romana u "Nedeljnim ilustracijama" bili su najčitaniji članci tridesetih godina prošlog vijeka. Ostao je zabilježen i njen trijumf na "daskama koje život znače", kada je 1939. godine izvedena predstava "Tamo daleko" sa Žankom Stokić u glavnoj ulozi. Milica je napisala tu dramu.

Mlada novinarka i književnica je mamila uzdahe slučajnih i namjernih prolaznika, dok je, kako se govorilo, dignute glave, raskošnog izgleda, dugih lokni, sa pažljivo odabranim šeširima hodala prestoničkim ulicama. Voljela je da šeta Kalemegdanom i sjedi u "Moskvi" i "Kasini". Pisala je o ljubavi i braku, a bila je sama. Sestre su joj se udale, brat oženio, a ona se pravdala da nema vremena za romanse, jer mnogo radi. Čaršija joj nije vjerovala. I imala je razloga za sumnju. Markantni glumac Božo Nikolić osvojio je Miličino srce, koje je već bilo ludo od ljubavi prema pozorištu.

- Novinarka i glumac - to se divno slaže. Ja uživam u njegovim ulogama, a on u mojim člancima - otkrila je jednom Milica.

Poslije svake premijere, Božu je čekala korpa sa crvenim ružama. Onog dana kada se glumac poklonio publici bez cvijeća, čaršija je znala da se zastava stvarno spustila. Desetogodišnja ljubav bila je okončana.

Poslije Drugog svjetskog rata Milica je od obožavane postala unižena žena. To što je za vrijeme okupacije odbila da piše za Nedićeve novine, želeći da sačuva svoju i čast brata, koji je kao major kraljeve vojske bio zarobljen, skupo ju je koštalo. Ali ni poslije rata za nju više nije bilo mjesta. Nigdje. Iako je Stevan postavljen za prvog rektora Beogradskog univerziteta i uspio da vrati mnoge profesore koje su komunisti zabranili, za sestru ništa nije mogao da uradi.

Njeno pero je osporavano kao buržujski sentimentalno i sladunjavo, molba za zaposlenje joj je odbijena, jer je, pošto je odbila da piše za okupacionu štampu, imala devetomjesečni prekid u radu. Izgubila je status novinara. Žene i djevojčice koje su čitale njene knjige su kažnjavane, za onog koji samo umišlja da je pisac, govorilo se da "piše kao Mir Jam", ali ona je uprkos tome i uprkos bijedi u kojoj je živjela, ulicama i dalje hodala dotjerana i gorda. Umrla je 22. decembra 1952. godine. Vijest o poznatoj novinarki nije objavljena ni u jednim novinama.

U vrijeme kada je većina dama još bila neobrazovana i potlačena, ona se borila za rodnu ravnopravnost, baveći se suštinskim problemima nježnijeg pola. Izdvojila se tekstom "Treba li podići ženi spomenik", zalažući se da se damama prizna svako umijeće.

- Žena je i naučnica i sportistkinja i umjetnica - govorila je Milica.

Izvor: Novosti.rs