Ako se i površno raspitate o procesu procjene radne sposobnosti te zakonskim (ne)uslovima za zapošljavanje ovih lica, otkrićete da živimo u društvu koje ima diskriminatorski odnos prema jednima od socijalno najugroženijih građana BiH društva. Kao da im sama invalidnost nije dovoljna muka i nevolja.

Ana Kotur je diplomirana pravnica, aktivista i urednica portala ukljuci.in. Zbog zdravstvenih problema nastalih još dok je kao beba bila u inkubatoru godinama je prevazilazila izazove koje je kao osoba sa invaliditetom imala. Srećna što je zbog podrške okruženja uspjela da napreduje i bude ravnopravan član zajednice.

Prema svome ličnom iskustvu objašnjava nam da proces procjene radne sposobnosti obavlja komisija osnovana pri Fondu PIO.

"Sam proces podrazumijeva da moraš da prikupiš svježe nalaze različitih specijalista, kako bi izašao na tzv.invalidsku komisiju. Naravno, prikupljanje nalaza traje mjesecima, jer se neki pregledi čekaju – ja sam počela u julu, još nije gotovo, jer su bili i godišnji, u dodatku svega toga“, ističe Kotur.

Dalje navodi da je kompletan proces degradirajući za osobu sa invaliditetom-od toga da sve što svakodnevno živiš, moraš da ponavljaš u nedogled, do momenta da se sve traume iznova moraju preživljavati.

„Ako posmatram sebe, svaki ljekar sa kojim sam do sad razgovarala mi je rekao da se sa cerebralnom paralizom koju ja imam ne može očekivati napredak, već je uspjeh da se ovo stanje ne pogoša, a ako uzmeš za primjer amputirca, njemu ekstremiteti neće narasti iznova, zar ne?“, pita se ona.

Dodaje i da ne zna koji je kriterijum za ocjenjivanje procenta sposobnosti, niti ima podatke da je iko uspio da odgonetne na koji način se procjenjuje koliko vrijedi nemogućnost nekog pokreta u procentima.

„Svi mi nastojimo da živimo što kvalitetnije sa onim što nam je dato – bilo da je nakon povrede ili urođeno i svima nam je cilj da u nekom momentu što lakše funkcionišemo. Sa ovakvim rješenjem, da je za rad potrebno 70% tjelesnog oštećenja, odnosno 40% invalidnosti, zakon preporučuje rad samo za one kojima radna sposobnost gotovo i da nije ostala, odnosno koji trebaju pomoć drugog lica u obavljanju posla, ostavljajući one koji mogu sami da rade i koji žele iskoristiti preostale sposobnosti, van ovog rješenja. Neki su uspjeli proći rehabilitaciju, neki nisu i postavlja se pitanje – šta je pametnije, biti u lošijem ili u boljem stanju? Zdravorazumski dođemo do toga da se pitamo takva pitanja“, ističe Kotur.

Pojašnjava i da kad skupi sve te nalaze, prvo mora da plati u Domu zdravlja nešto što oni zovu obradom za invalidsku komisiju, nekih 70-80KM; u nekim slučajevima DZ je izlazio u susret i određene kategorije oslobađao plaćanja. Nakon toga, izlazak pred samu Komisiju se plaća 200KM.

“Još uvijek vlada veliko nepoznavanje čak i u institucijama koje su donosioci odluka o tome za koja se osobe sa invaliditetom obrazuju i osposobljavaju i na koji način mogu raditi posao. Tako sam često bila u situaciji da na razgovorima za posao ili prilikom obraćanja poslodavcima da dobijam uputstvo da se obratim nekim specijalizovanim ustanovama za obrazovanje ili prekvalifikaciju, iako se posao pravnika  može uspješno obavljati i sa oštećenjem vida gotovo u svakoj pravosudnoj, upravnoj ili privrednoj djelatnosti“, priča nam Vera Bošković, koja je pravni fakultet u Banjaluci završila 2010. godine.

“Sve što sam radila bilo je u nevladinom sektoru. Prve dvije godine na Radiju Balkan kao novinar, a onda u jednom udruženju za zaštitu od diskriminacije "Diskriminacija je zabranjena" u Banjaluci. Već godinu dana aktivno tražim posao i ne ide iz tih razno-raznih razloga koje sam navela”, kaže nam Bošković.

Smatra  da među poslodavcima još uvijek postoji viđenje osoba sa invaliditetom kao osoba sa oboljenjem, te da najčešće ne dolaze u situaciju da su njihove sposobnosti predmet testiranja, čak i onda kad su sa visokom stručnom spremom.

„Iz iskustva sam stekla utisak da je mnogima prihvatljivije a priori odbiti da zaposle osobu sa invaliditetom, nego se udubiti u sistem funkcionisanja i obavljanja poslova, jer sam često bila u prilici da dobijam objašnjenja zašto ja ne bih mogla da radim kod njih s obzirom na oštećenje vida. U najkraćem, među poslodavcima najčešće, bez obzira kojem sektoru pripadaju (javnom ili privatnom) se smatra da su određena zanimanja za nas i određena radna mjesta, te je za osobe sa invaliditetom tržište rada poprilično zatvoreno“, ističe Bošković.

Kotur naglašava i da najveći broj OSI neratnog uzroka invaliditeta živi od 81/162KM dodatka na tuđu njegu i pomoć.

„Ja lično, ne primam to, na zadnjoj rekategorizaciji  u Centru za socijalni rad je utvrđeno da mi ne treba. Komentar je bio da sam na kraju fakulteta i da mi treba pružiti podršku pri zapošljavanju, što će se ogledati u prilaganju dokumenta kojim mi se ukida taj dodatak. To što je meni neko od prijatelja ili otac podrška u kretanju kad je lošije vrijeme, pogotovo snijeg i led, ne znači ništa, što u kući neke od poslova ne radim ja nego moj otac, opet ništa. Bilo je bitno da se mogu obući sama i okupati se sama. Još ovaj mjesec moj otac ostvaruje pravo da dodatak na djecu i izlazim iz starosnog okvira za to socijalno davanje“, objašnjava Kotur.

UN Konvencija: BiH ratifikovala i nikad primjenila

Iako je Bosna i Hercegovina ratifikovala Konvenciju o pravima osoba sa invaliditetom Ujedinjenih naroda kao i Opcionalni protokol 12. marta 2010. godine, a Konvencija je stupila na snagu 11. aprila 2010. godine, sveukupni položaj osoba sa invaliditetom (OSI) je izuzetno težak. Nadalje, bez obzira na činjenicu što je Politika u oblasti invalidnosti usvojena na Savjetu ministara Bosne i Hercegovine 2008. godine i što su Strategija za izjednačavanje mogućnosti za osobe sa invaliditetom u FBiH 2010-2014 i Strategija unapređenja društvenog položaja lica sa invaliditetom u RS 2010-2015 usvojene, i dalje ne postoji jedinstven registar OSI kao prvi korak da bi se sistematski i ciljano moglo raditi na poboljšanju položaja OSI. Može se reći da se Konvencija uopšte ne sprovodi.

Mišljenja su ovo većine predstavnika nevladinih organizacija koje se bave poboljšanjem položaja osoba sa invaliditetom. Kako je vidljivo iz gore dva opisana primjera većina osoba sa invaliditetom uspijeva da određena poslovna iskustva stekne upravo putem ili radom u nevladinom sektoru.

„Cjelokupan odnos prema osobama sa invaliditetom nije u skladu sa evropskim standardima, a ni sa konvencijama koje je BiH ratifikovala. Po njima se ne mjeri invaliditet nego preostale radne sposobnosti (socijalni model a ne medicinski) čime se direktno podržava njihovo zapošljavanje. Sa druge strane porijeklo invaliditeta nije važno i ne uzima se u obzir, pa su po tome ratni vojni invalidi i civilni invalidi potpuno izjednačeni za razliku od prakse u BiH“, smatra Ranka Ninković-Papić, direktorica Fondacija za socijalno uključivanje u Bosni i Hercegovini (FSU u BiH).

Ona dodaje da je populacija OSI najčešće izložena višestrukoj marginalizaciji i diskriminaciji i njeni pripadnici su isključeni po više osnova - prije svega zbog invalidnosti, zatim pola, godina, etničke pripadnosti i drugoga.

Treba napomenuti i da su OSI takođe društvena grupa koja je najteže pogođena siromaštvom i nezaposlenošću.

Osim što je populacija OSI izložena višestrukoj marginalizaciji i diskriminaciji, poteškoću predstavlja i izbjegavanje poslodavaca da zaposle populaciju OSI a izuzetak su entitetski Fondovi za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje OSI.

Kako ističe Ninković-Papić za takvo stanje odgovorne su političke elite koje u povlaštenom položaju drže ratne vojne invalide i veteransku populaciju što je svojevrsna kupovina glasova biračkog tijela, i zato su civilni invalidi potpuno izloženi diskriminaciji a posebno u sistemu socijalne zaštite. Isto tako, ističe ona, suočeni smo sa odsustvom odgovarajućeg zakonodavstva.

Generalni razlozi visoke stope nezaposlenosti OSI su nedostatak znanja i vještina koje se traže na tržištu rada, sveukupno loše stanje bh. ekonomije, mali kapaciteti zapošljavanja i veoma rijetko i sporadično otvaranje novih radnih mjesta.

Frekventna zanimanja OSI su: prodavač, higijeničar, komercijalista, administrativni poslovi, finansijski poslovi, programer, likvidator, pravnik, tapetar, autolimar, fizioterapeut, ugostiteljstvo, krojač, novinar, socijalni radnik i druga.

„Institucije kao što su Ministarstvo rada i socijalne politike FBiH, Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite RS, Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba sa invaliditetom FBiH i Fond za prоfеsiоnаlnu rеhаbilitаciјu i zаpоšlјаvаnjе invаlidа Rеpublikе Srpskе su uključene u rješavanje problema populacije OSI u skladu sa svojim tehničkim, ljudskim i drugim kapacitetima“, navodi Ninković-Papić.

Društvo obojeno predrasudama

U BiH društvu osobe bez invaliditeta uglavnom sažaljevaju osobe sa invaliditetom i gledaju na njih kao na nesretne ljude koje ne mogu uživati u socijalnim i ekonomskim dobrobitima savremenog društva, što podrazumjeva mogućnost sklapanja braka, roditeljstva i ostalih društvenih interakcija. Ovaj nivo predrasuda prema osobama sa invaliditetom zapravo dovodi do toga da osobe sa invaliditetom postaju društveno odbačene i da sebe vide kao jednu odbačenu manjinsku grupu.

„Društvo je mišljenja da se od osoba sa invaliditetom ne može očekivati nikakva aktivna uloga u društvu. Iz tog razloga mnoge osobe sa invaliditetom nalaze se u položaju ovisnosti o drugima i izložene su socijalnoj isključenosti. U takvim okolnostima, osobe sa invaliditetom često su osuđene na kućnu izolaciju, što na kraju rezultira pogoršanjem njihovog mentalnog zdravlja i ovisnosti o drugima“, kaže Belma Karkelja Omerović, direktorica Uspona.

Socijalno preduzeće Uspon osnovano je 2009. godine u Sarajevu sa ciljem pružanja prilike osobama sa invaliditetom da rade i same obezbijede egzistenciju sebi i svojoj porodici.

„Uspjeli smo ostvariti saradnju sa nekoliko privatnih firmi koje su se kasnije izjasnile da su osobe s invaliditetom lojalni radnici, rijeđe izostaju sa posla i duže se zadržavaju na jednom radnom mjestu. Pored navedenog, često svojim prisustvom podižu radni moral u organizaciji, motivišući ostale zaposlene da se više zalažu i budu inicijativniji“, poručuje Karkelja Omerović. 

Ona navodi da su 2011. pokrenuli i web portal za zapošljavanje osoba s invaliditetom Uspon.ba.

„Međutim, iako su usluge portala Uspon.ba besplatne, kako za posloprimce tako i za poslodavce, uvidjeli smo da su predrasude i neznanje glavni uzroci slabog odaziva poslodavaca po pitanju oglašavanja svojih slobodnih radnih mjesta na našem portalu. Iz navedenih razloga smo se vratili individualnom pristupu rada sa poslodavcima, u smislu da organizujemo sastanke pojedinačno sa poslodavcima i kroz treninge i printane brošure im pojašnjavamo da su osobe s invaliditetom vrijedni radnici i da nisu „osobe s posebnim potrebama“, jer imaju iste potrebe kao svi ostali zaposleni – potrebu da obezbijede svoju osnovnu egzistenciju,“kaže Karkelja Omerović.

Na ovaj način u 2013. godini zaposlili su više od 30 osoba s invaliditetom na otovrenom tržištu rada.

Entitetski fondovi podržavaju posao 3,600 OSI

Kako je već ranije spomenuto BiH nema registar osoba sa invaliditetom, kao ni njihov ukupan broj zaposlenih.

Ono što smo uspjeli saznati jeste da je putem entitetskih fondova za profesionalnu rehabilitaciju zaposleno ili podržano zapošljavanje oko 3. 600 OSI, i to oko 1.600 je obuhvaćeno sredstvima podrške federalnog Fonda, a u RS trenutno postoji oko 2000 zaposlenih na čije ime se koriste beneficije Fonda.

U Fondu za profesionalnu rehabilitaciju, osposobljavanje i zapošljavanje invalida Republike Srpske su nam istakli da sa brojem ukupno zaposlenih invalidnih lica ne raspolažu, iz dva razloga: prvo, invalidna nezaposlena lica nemaju obavezu prijave na biro za zapošljavanje i , drugo, većina pravnih lica sa područja RS ne ispunjava zakonsku obavezu prijave JU Fond o zaposlenim invalidima, na šta pokušavaju uticati putem inspekcijskih kontrola.

U Federaciji BiH oko 430 pravnih subjekata zapošljava osobe sa invaliditetom. 

„Kroz javne pozive za zapošljavanje osoba sa invaliditetom i finansiranje i sufinansiranje programa i projekata koje Fond svake godine objavljuje izdvoji se u prosjeku oko 4 miliona KM“, ističe Ivica Marinović, direktor Fonda za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba sa invaliditetom FBiH i dodaje da je dosadašnji rezultat značajan jer Fond, bez pomoći drugih institucija, potpuno samostalno brine o osiguranju sredstava.

Iz Fonda u RS su nam istakli da je u ovoj godini izdvojeno ukupno 357.100,00KM, za zapošljavanje 147 invalidnih lica, po različitom osnovu.

„S obzirom da poslovna godina još nije završena, Fond nije završio sa finansiranjem zapošljavanja invalidnih lica za istu“, dodaje Mile Šurlan, direktor Fonda za profesionalnu rehabilitaciju, osposobljavanje i zapošljavanje invalida Republike Srpske

Da zakonom nije na odgovarajući način riješeno pitanje utvrđivanja promjenjene radne sposobnosti, u čemu se slažu i osobe sa invaliditetom kao i predstavnici nevladinog sektora, saglasni su i u federalnom Fondu.

„Uglavnom se još uvijek primjenjuje čisto medicinski pristup, tj. procjenu radne sposobnosti vrše uglavnom centri za socijalni rad i službe zapošljavanja na osnovu nalaza i mišljenja instituta za medicinsko vještačenje  FBiH. U skladu sa UN konvencijom o pravima OSI ovo pitanje treba riješiti kroz izmjene i dopune Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju i zapošljavanju osoba sa invaliditetom i drugih relevantnih propisa“, kaže Marinović.

Da se u praksi zloupotrebljavaju i sredstava koje Fondovi daju za zapošljavanje OSI nedavno smo se mogli uvjeriti kada su mediji prenijeli vijest da je lice čiji su inicijali D.P. /1952/ iz Kozarske Dubice sumnjiči da je kao vlasnik trgovinske radnje u Kozarskoj Dubici 10. juna sklopio ugovor sa javnom ustanovom u Prijedoru, obavezujući se da će u svoju trgovinsku radnju zaposliti po jednog invalida za svaki sklopljeni ugovor, na osnovu čega je dobio podsticaj od 4.000 KM. 

Navedeni poslodavac potom nije izvršio svoju ugovornu obavezu, a prilikom podnošenja zahtjeva za dodjelu sredstava sačinio je i upotrebio lažnu poresku prijavu za uplatu doprinosa za zaposlenog radnika. CJB Prijedor je podnio je Okružnom tužilašvu Banjaluka izvještaj protiv osumnjičenog.

„Prilikom dodjele novčanog stimulansa, svaki poslodavac se obavezuje da će zadržati zaposlenog invalida u radnom odnosu minimum dvije godine. Takođe, invalid koji se samozapošljava, obavezan je obavljati djelatnost minimum dvije godine. Zloupotrebe se sprječavaju, prije svega, osiguranjem potpisanog ugovora, zatim kontrolom utroška dodijeljenih sredstava, fizičkom kontrolom na licu mjesta poslodavca, te kontrolom finansijske dokumentacije, to jest kontrolom povrata doprinosa poslodavca. Sve navedene kontrole vrše službe JU Fond“, pojašnjava Šurlan.

Da bi osobe sa invaliditetom u narednom periodu mogli da se nadaju boljem socio-ekonomskom statusu stručnjaci ističu da je prije svega potrebno adekvatno i dosljedno provođenje Konvencije o pravima osoba sa invaliditetom Ujedinjenih naroda, te im treba omogućiti potpuno socijalno uključivanje i njihovo aktivno učešće i integraciju u sve životne tokove počevši od obrazovanja, zapošljavanja, pristupa informacijama, kulturnog i sportskog života i drugoga.

 Akcenat se uvijek mora staviti na njihove preostale radne sposobnosti, mogućnosti i kapacitete koje treba dalje razvijati i jačati.

autor: Frontal