Veliki vezir Mehmed paša Sokolović ubijen je 11. oktobra prije  435 godina. Njegova sahrana je bila jedna od najvećih u Osmanskom carstvu. Nije ni čudo, ipak je držao cijelo carstvo na svojim plećima poslije smrti Sulejmana Veličanstvenog. Nažalost, o velikom veziru srpskog porijekla se danas spredaju razne priče i izvrće se istorija, a zapravo se malo zna.

Pošto je Srbija propustila priliku da ovom čovjeku oda počast prije devet godina, kada je moglo da se obilježava pola vijeka od njegovog rođenja, pojedinci svojim tekstovima pokušavaju da podsjete na značaj ovog čovjeka u istoriji.

Svakako, za velikog vezira je dovoljno rečeno u romanu Ive Andrića "Na Drini ćuprija", ali istorijske činjenice kazuju nešto drugačiju priču.

Mehmed-paša je, što je manje poznato, svojevoljno otišao u Osmansko carstvo iz manastira Mileševa. Odveo ga je Ješildže Mehmed-beg, koji je čuo za naočitog, visokog i bistrog momka koji uči za monaha.

Nije morao mnogo da ubjeđuje radoznalog mladića. Uz dozvolu oca i majke Bajica Nenadić (pravo ime velikog vezira) otisnuo se put Jedrena u Turskoj, gdje su se obučavali mladi paževi za sultanov dvor.

Sokolović je bio željan novih znanja. Smatra se da je u trenutku dolaska u Jedrene imao između 15 i 18 godina. Nije odveden nasilno, niti dankom u krvi.

I zaista, u carstvu je stekao kako znanje, tako i vojne vještine zbog kojih je brzo napredovao. Služio je trojici osmanskih vladara – Sulejmanu Zakonodavcu, Selimu II i Muratu III. Takođe, istoričari tvrde da je greška što se Mehmed-paša smatra bratom Makarija Sokolovića. Oni su, ipak, samo dalji rođaci.

Sem toga što je bio vrhunski ratnik i diplomata, Mehmed-paša je bio i veliki graditelj.

U Beogradu je Mehmed-paša Sokolović izgradio karavan-saraj, bezistan i hamam koje je Evlija Čelebija u svojim putopisima nazvao "novim hamamom". Na česmi stoji da je to godina 1578. Autor ovog teksta smatra da je do izgradnje došlo čak nešto ranije poslije osvajanja Temišvara 1552. i uzima mogućnost da ta tvrdnja nije tačna. Od svega toga, danas je ostala samo česma na Kalemegdanu koja je obnovljena poslije 2005. Ratovi su zakopali česmu, pa kad su započeta otkopavanja Kalemegdana 1938. pronađena je i ova znamenitost, u spisima poznata kao "vrelo života".

 Postoje u starom dijelu Istanbula dvije džamije na koje se domaćim turistima rijetko skrene pažnja. Obje džamije nose naziv Mehmed-pašina džamija i obje su sagrađene još za vezirovog života.  

Jedna od njih, ona starija nalazi se u neposrednoj blizini Plave džamije. Da, svakako da ima i večih i značajnijih, ali opet ta džamija je još jedan pokazatelj kolika je bila moć prvog velikog vezira u 16. vijeku koji je opsluživao tri sultana.

Navodno, smatra se da nigdje nije zabilježeno da je Sokolović gradio hrišćanske zadužbine. O crkvi u Sokolovićima koju je paša sagradio za svoju majku, a koja je u međuvremenu srušena, priča još jedino narod. 

Esma, supruga Mehmed-paše Sokolovića, zatražila je od Kodža Mimar Sinana, carskog arhitekte, kasnije poznatog pod imenom "turski Mikelanđelo" da podigne džamiju za njenog supruga. Inače, Mimar Sinan i Mehmed-paša su zajedno prošli janjičarsku školu i odatle su bili drugovi.

Džamija u osnovi nosi ime pašine žene Esme, ali su vremenom ljudi prihvatili da je zovu po velikom veziru.

Druga džamija je Azapkapi džamija i nalazi se tik uz Atataurkov most u Istanbulu, u dijelu koji se zove Galata. Gleda na Zlatni rog. Sagrađena godinu dana pred smrt velikog vezira, 1578. godine. Tu džamiju krasi i vanserijska ljepota. Naime, ona je sagrađena na ime Kurd Kasim-paše, sina velikog vezira. Smatra se da je to jedan od posljednjih graditeljskih poduhvata Kodže Mimara Sinana.

Ukoliko vas put navede u lijepi Stambol, obavezno posjetite ova lijepa mesta, ove džamije koje govore o davnom vremenu kada su vladala neka druga pravila i kada su se čast i ugled cijenili po plemenitosti, a moć se ogledala u zadužbinama. Nikako ne treba zaboraviti surovost tog vremena i da je Sokolović u grob otišao sa tugom za sinovima.

Tekst je uz dozvolu autora preuzet sa bloga: http://rokselana.blogspot.com