Vješto preplitanje simbola sa pojavama ima odlike zasebnih razumljivih,  čitljivih cjelina podvučenih snažnim metaforama. Uvezani segmenti čine zasebnu poruku duboke pozadinske tajnovitosti nalik „Slučajevima“ Danila Harmsa. Nameće mi se misao o potrebi priznanja prisutnosti odlike duboke umjetnosti. Na pravom sam tragu! (Pomislih)

„Ne razumijem tvoje poteze/ukoliko ne ugrožavaju moje planove!“ i na kraju poentu

„Gdje san o ljepoti postaje/Neizvjesnost buđenja u gubitku.“ Aleksandru Čvorović ova zbirka odaje kao vještog žonglera riječima kojeg se rijetko susreće u savremenoj ženskoj  poeziji srpskoga jezika.

To je poezija prigušene strasti u kojoj se žale Tereza iz Avile, Saloma i Sopfa udružene u tihim šapatima koji razdiru podsvijest i vape kao najsnažnija zvona u svom jeku.

Pjesnikinju je teško uhvatiti u zamci monolitnog komada uobličenog shvatanja. Ne daj Bože uobičajenog. Scene iz pjesama pršte reflektivno sugestivnim nabojem. Ona se igra sa situacijama: „Jednom ćeš u začaranom vrtu/ugledati vrata koja vode bilo kuda.“

Čak i u trenucima bespomoći, bolesti koja ju prikiva za krevet njoj je u svijesti bijeg: „Tako bih rado ustala i odšetala/Ostavila prazan krevet za sobom/Slobodno udahnula miris svijeta/Valjda baš tako smrt izgleda.“

Aleksandra Čvorović u svom poetskom traganju nailazi na različite svjetove, možda i bez želje da ih upoznaje (jer za to nema vremena) ali ih silno dobro identifikuje, opisuje i ta pročišćenja kroz katarzu dijeli zajedno s nama. Na svu sreću.

Sa čim uporediti poeziju Aleksandre Čvorović? Ona je svoja ni manje ni više od onoga koliko je Isidora Sekulić precizna, istančana i proračunski revna. Ona je u stanju od običnog kućnog posla kao što je peglanje košulja, „kuhanje bezukusne hrane“  za svu „gorčinu i osjećaj bezvrijednosti“  ipak na kraju pjesme spoznati da „samoća je blagoslov pogledajte Bogu u oči.“ I kad ne postoje strofe tu misao traje, teče u paralelnim ravnima.

Poezija „Nadrastanje“ je kaleidoskop u kojem se prelijevaju boje i to one koje je pjesnikinja podesila da izgledaju posebnim i jedinstvenim, u svojstvu njenih zakonitosti.

„Grli me baršunasta mekoća ogrtača/U polumraku otvaram kutiju za nakit/Bocnula me podivljala grana bisera/kap krvi  je rubinska orhideja/i svjetlaci kupinovog vina.“

A, da bi se skrenula pažnja sa bola koji je tu, i koji može da podbode: „U mojoj mašti čudesno blago gusara/Leptiri i vilini konjici/sletjeli na lopte od ćilibara/tirkizna lica i kornjače od žada/u okovima od bijelog zlata/svijetle u mraku poput Aladinovog blaga.“  (Kutija za nakit)

Aleksandru Čvorović možemo naći u dvorcu raskošnih odaja poezije u različitim raspoloženjima! Ona: „Privlači pažnju/čista moć/znala sam.“

Ona može biti: „Hiperbolična/autentična/skrivena u tekst/utkana/rastakana/oplakana.“

Ali isto tako duboko svjesna svoje misije, one koju je sama odredila da joj bude sudbina, koju nosi kao žrtva, a potom i kao ponos u njenom dostojanstvenom odabiru.

Pjesnikinja dalje priča „jednu priču“ (u stihovima dakako) „Ogorčena na odgovornost koju nosi/u velikom iskušenju da posrne i ostane ležati/Da kaže ja više neću!/pa neka se sruši cijeli surovi svijet čija konstrukcija opstaje na tački dodira/položenoj na onaj najbolniji pršljen na kičmi.“

Poetika „Nadrastanja“ je poetika bola skopčana sa svojim dijelovima i servirana kao neminovnost.

Pjesnikinja je ušla u njen lavirint, dešifrovala ga i ukazala na većinu njegovih oblika.

Bol je nije mimoilazila, ali se s njom hrabro hvatala u koštac. Borila se s njom kao mnogo žena iz naše Krajine (koja je postala istorijskim usudom u metafori „krvava košulja“)  vjerodostojnim načinom bez gubitka vjere, nade.

Kad bi bol oslabila, kad bi ga savladala pjesnikinjina volja ona bi se preobrazila u „Grešnicu“ te: „Duge vijugave mračno- zelene slutnje/isparavaju u dahu alkohola“  kroz koje ona sanja slobodan let, „Voljela bih slobodno letjeti/ovim mračnim brlogom punim izmeta.“

Kad i taj nagon ugasi pjesnikinja se vraća svom osnovnom poslu; ona postaje vjetar, „jurim ka istoku/ (dok) sunce tek sanja rosu“, i to pismo završava sa; „i pišem ponekomu o nečemu/o sebi, samoći i koječemu.“  (Pismo s ove strane)

Aleksandra Čvorović zna da oprašta, (Oproštenje) jer je pjesnikinja sa duboko usađenom sviješću da; nema li se oprosta, sve postaje otrovno isparenje u kojem prvo nestaje razum preobražen u halucinacije, opsjene, a potom se gasi i sam život poput zadnjih zvijezda na praskozorju jutra.

Kroz sva ta iskupljenja, pročišćenja, opraštanja ona postaje na kraju za svoj trud ono što je priželjkivala; (Mudra žena) Cijena je svakako visoka. Pjesnikinja ju plaća i sada zna da se služi „oružjem“ koje se ne može kupiti, nego samo zaslužiti.

„Obilježeni teškom mjerom sopstva/ne letimo jer pozlata krila hrđa/izjedena gorčinom neprijateljstva/Većina griješi, ništa nije kao što izgleda/Mnogo je knjiga na policama prostora i vremena.

„Važno je kako povlačimo konce“ jer „Mi smo stvaraoci stvarnosti.“

„Nadrastanje“ počinje kao „Čovjek“ kojemu se pridružuje „Žena“ te udruženi u „Prostoru“ postaju poetski kosmos kojeg kite stiho-upućene zvijezde koje svjedoče vremenu koje je naše i koje će postati (kad nas ne bude na zemlji) svjedočanstvo o gomili iskrica skupljenih u svijetleću lebdeću loptu bez mogućnosti ignorisanja.

„Nadrastanje“ je borov hlad na zamornoj vrućini putniku željnom predaha kojeg prožima miris smole-tamjana.

Aleksandra Čvorović je zbirkom „Nadrastanje“ poručila haljinu od mašte koju nije tek bilo koji krojač sposoban skrojiti.

Dijalektika strukture te mašte jeste refleksija u slutnjama i željama. Literarni sladokusci će pronaći tu dvorac u kojemu postoje sobe pune ogledala u kojima će se čitaoci ogledati u mnogim svojim svojstvima, računajući na svoj odraz i sa podova i stropova popločanih staklom ispod kojega je navučen fini sloj srebra.

Ako ste sami pisac, nećete ostati nepotaknuti motivima i pobudom da sami uđete u prostor stvaranja poneseni obiljem motiva vrijednih pažnje i novoga stvaranja.

Jer; „Vizionarski dar me obuzima/i vječna čežnja za apsolutom/materijalizuje se na dohvat ruke/Zlatna svjetlost spoznaje sluti/prisutnost svevišnjeg u svakoj ćeliji!“

Tu sve vrvi od mnoštva simbola (kako piše Bodler): „Priroda je hram gdje sa stuplja živog/splet nejasnih riječi kola/Tu čovjek prohodi kroz šumu simbola/što na njega motre oka nepovjerljivog!“

Povrh melanholije nalazi se radost, ne kao dominanta, ali svakako kao svojevrstan „začin“: „Lijepa pratilja moćnih džinova/ne iscrpljuje druge da iscvjeta raskoš/egzotični leptir koji ne pije krv/Rijetka radost u svijetu grabežljivaca.“ (Orhideja)

Čitajući „Nadrastanje“ čitalac se može prisjetiti Marine Cvetajeve, Ane Ahmatove, Wislawe Szymborske kod kojih je snaga naracije i poimanja motiva jednako značajna i ravna sceni usijecanja bodeža u vlastitu kožu.

Pjesnikinja doživljava svoj i tuđi svijet iz vlastite vizure sa otvorenim pitanjem o postojanju čitaoca koji je shvata, ali i koji može da je doživi na način kako ga ona priželjkuje; „Postoji li čitalac?“ Ona se takođe brine da nije otišao na stranputicu, zalutao, te brigu ispoljava brižnim riječima roditelja upućenog vlastitom djetetu i dodaje:

„Ima li ga/ Pa makar da je mali/kao čioda/palčić/naprstak/makar da je duh/vatra/dim/da ga ima i kad ga nema/da samo pričaju da postoji/a niko ga nikad vidio nije.“

                                                                                   piše: Darko Tomić