Kina postaje sve jača, i ekonomski i politički. Ali Peking koristi svoju moć da Vas izoluje zbog borbe za suštinsku autonomiju Tibeta. Da je Kina bila tako moćna već 1989, šta mislite, da li biste dobili Nobelovu nagradu za mir?

Ja sam se potpuno povukao iz politike 2011. godine, a priroda Vašeg pitanja je politička. No, ipak ću odgovoriti kad ste već pitali. Da, Narodna Republika Kina jeste i ekonomski i vojno sve moćnija, ali u međuvremenu sve veći broj Kineza podržava naše osnovne zahtjeve, jer ne tražimo nezavisnost. To smo odlučili još 1974. godine. Tražimo samo ona prava koja su garantovana Ustavom. To mora da se poštuje. To je naš zahtjev i zbog toga nas podržava sve veći broj pripadnika kineske intelektualne elite – između ostalih i Liju Sjaobo (dobitnik Nobelove nagrade za mir 2010. godine, koji u Kini izdržava zatvorsku kaznu u trajanju od 11 godina, prim red). Tokom protekle četiri godine primjetili smo oko hiljadu novinskih tekstova koje su pisali Kinezi koji žive unutar i izvan Kine, a koji u potpunosti podržavaju našu odluku da zastupamo srednji put. Oni su vrlo kritički nastrojeni prema politici njihove Vlade. To nisu naše kritike, to su kritike koje dolaze iz kineske zajednice.

Povrh svega, tu je i prilično velika budistička populacija u Kini. Prije tri ili četiri godine, kineski univerzitet je sproveo anketu o tome koliko budista živi u Kini. Došli su do brojke od preko 300 miliona. Mnogi od ovih budista su obrazovani ljudi. A danas i sve više kineskih budista pokazuje interesovanje za tibetanski budizam, pa čak i pripadnici Kineske komunističke partije, njihovi zvaničnici, ali i visoki funkcioneri. U praksi, vidimo da je kineska Vlada prilično zabrinuta za imidž Kine. Vojska i ekonomija same ne mogu dati konstruktivan doprinos u međunarodnim odnosima. Kini je potreban moralni autoritet, više poštovanja, više povjerenja iz spoljnog svijeta. Ali sad je drugačije, predsjednik Ksi Đinping riješio je da se ozbiljno obračuna s korupcijom. Tokom nedavne posjete Evropi, otvoreno je rekao da budizam ima veoma značajnu ulogu u kineskoj kulturi i da budisti moraju preuzeti više odgovornosti. Za mene je ovo veoma neuobičajeno: komunistički lider javno hvali, ili barem iznosi pozitivne stavove, o budizmu. To znači da se stvari mijenjaju.

Ali vidite li bilo kakav napredak u Tibetu?

Naša borba je u stvari borba između moći oružja i moći istine. Kratkoročno gledano, moć oružja je mnogo veća, vrlo ubjedljiva. Ali dugoročno, istina je mnogo snažnija. Vjerujem u to. Ima znakova da kineski lideri i intelektualci već postavljaju pitanje da li postojeća politika služi interesima Kine na duže staze. Stvari se mijenjaju.

Ali moj je utisak da kinesko rukovodstvo i dalje misli da pitanje etničkih manjina na Tibetu ili Ksinjangu može da se riješi jedino represijom i investicijama.

Investicije su dobre. Ali u isto vrijeme, oni moraju brinuti i o životnoj sredini. Upotreba sile je često kontraproduktivna bez obzira na to koliko su motivi iskreni. Pogledajte krizu u Iraku i predsjednika Buša. Znam da su njegovi motivi bili dobronamjerni: demokratija u Iraku. Ali je metod bio pogrešan, pa je prouzrokovao neočekivane posljedice. U Kini je situacija u suštini veoma slična.

Pomenuli ste Irak. Vi ste poštovani širom svijeta zbog svog pristupa rješavanju problema kroz dijalog i toleranciju. Njemačka sada raspravlja o tome da li treba da naoruža Kurde u sjevernom Iraku kako bi se borili s Islamskom državom, što bi bilo u suprotnosti s dosadašnjom politikom. Šta učiniti ukoliko pregovori propadnu ili ukoliko druga strana nije spremna za dijalog?

Ja sam đak budističke psihologije. Čvrsto vjerujem u zakon uzročnosti. Dogodile su se nezamislive i tužne stvari: ubijanje ljudskih bića, nemilosrdno, uključujući djecu i žene. Vjerujem da je to rezultat određenih uzroka. Da je američka politika u rušenju Sadama Huseina bila manje nasilnička, mislim da bi situacija danas bila bolja. Vjerujem da je ova nezamisliva kriza s početka 21. vijeka rezultat grešaka učinjenih tokom prethodnih vijekova.

Šta bi onda bio Vaš savjet?

Mnogo je bolje i bezbjednije ne koristiti silu. Ali sad toliko mnogo ljudi pati. Ako svijet ostane ravnodušan, to bi takođe bilo nemoralno. Najbolje bi bilo pokušati razgovarati. Ako i to propadne, sudeći prema okolnostima… Onda je veoma teško suditi.

Da se vratimo ponovo na Tibet. Zvučali ste vrlo optimistično u vezi sa izgledima da će biti pozitivnih promjena u odnosu kineske vlade prema Tibetu. Znači li to da vjerujete da biste mogli da posjetite Tibet, vidite Lhasu i Potalau?

Posmatrajući Kinu više od 60 godina, uočavam četiri razdoblja: Mao Cedung, Deng Sjaoping, Đang Cemin i Hu Đintao doba. Tokom ova četiri razdoblja mnoge su se stvari desile. Mao Cedung je najviše polagao na ideologiju. Deng Sjaoping je smatrao da su ekonomija i životni standard mnogo važniji od ideologije, pa nije oklijevao da slijedi više tržišno orijentisanu ekonomiju, ili čak kapitalizam. Đang Cemin je shvatio da u novim okolnostima Komunistička partija ne može više da bude partija radničke klase. Tako da je on kreirao koncept tri predstavništva, pa su u partiju primljeni i bogati i intelektualci. U doba Mao Cedunga to bi bilo nezamislivo. Onda je nastupio period Hu Đintaoa. Zbog povećanja jaza između bogatih i siromašnih, on je promovisao ideju harmoničnog društva. Dakle, ista partija, suočena s drugačijom stvarnošću, imala je sposobnost da preduzme nove inicijative i razvije nova razmišljanja.

Kada je Hi Đintao iznio ideju o harmoničnom društvu, u potpunosti sam ga podržao. Ali onda su prošle godine i stvari su se u pogledu harmonije pogoršale. Cilj i motivi su bili dobri. Ali metod? Oni su koristili silu. Budžet kineske vlade za unutrašnju bezbjednost je veći nego budžet za odbranu. Postoji oko 200 nacija na planeti, ali mislim da nijedna od njih nema veći budžet za unutrašnju bezbjednost nego za spoljašnju odbranu. Ali Ksi Đinping, njegova politika i njegovi potezi izgledaju realnije. Kao što je Deng Sjaoping tvrdio: „Izvucite istinu iz činjenica“. Mislim da novo rukovodstvo prati taj savjet. U svakom slučaju, bolje je živjeti s nadom i u međuvremenu se pripremiti za najgore.

izvor: DW