Tečno govori pet stranih jezika. Engleski, njemački, francuski, turski i španski. Studentica informatike, Edita Velić iz Goražda, uprkos brojnim prilikama i referencama, ne razmišlja o odlasku iz Bosne i Hercegovine.

„Informatičar je deficitarno zanimanje, kako u inostranstvu tako i ovdje. Posla zaista ima, ko god želi da ode i nađe posao vani, uspije u tome“, uvjerena je ona. Kao budući programer, ova apsolventica koja iza sebe ima značajne rezultate, svjesna je mogućnosti koje su pred njom. Dok njene kolege uče njemački ili skandinavske jezike, plaćaju privatne časove, intenzivno planiraju budućnost van BiH, ona o tome ne razmišlja. „Ono što me raduje je činjenica da se i kod nas traže takvi kadrovi. Zašto onda otići iz svoje zemlje ako i ovdje mogu napredovati. Rado bih otišla na neku edukaciju u inostranstvo, ali da se ponovo vratim“, kaže Edita.

Mostarska studentica, koja zbog brojnih obaveza trenutno živi u Sarajevu, proputovala je dobar dio Evrope. Razumije sve one koji žele živjeti u uređenoj zemlji, od svog rada i pošteno zarađene plate.

„Prijatelji mi govore da sam budala što ostajem u BiH, kažu mi da na mom mjestu ne bi razmišljali ni minut. S druge strane, ja sam uvjerena da je najlakše otići, to je kukavički. Mnogo više hrabrosti je potrebno da ovdje počnemo raditi i stvarati prilike za sebe i druge“, dodaje ona. U bliskoj budućnosti, jer uskoro završava fakultet, Edita sebe vidi u jednoj od softverskih firmi u BiH.

„Ne želim državni posao“

Zemlje Evropske unije postale su nova domovina hiljadama mladih stručnjaka iz BiH. Ipak, nije bilo teško pronaći one koji s mnogo entuzijazma tvrde kako će svojoj zemlji dati mnogo više nego što od nje očekuju. Spremni su uložiti veliki napor da stvore zdrav ambijent i zemlju iz koje mladi neće masovno odlaziti. Jedan od takvih je dvadesettrogodišnji Aldin Alić iz Zenice, student Fakulteta političkih nauka u Sarajevu.

„Ako budemo stalno odlazili, nema nam napretka. A ovdje ima mnogo prostora za bolje sutra, samim tim što nemamo mnogo toga, prilike su na svakom koraku“, smatra Aldin. On je nakon dugogodišnjeg aktivizma u omladinskom sektoru osnovao organizaciju "Reaktiv" u Zenici, čiji je predsjednik. Osnovna misija udruženja jeste uljučivanje mladih u politički život i proces donošenja odluka.

Svakodnevni život, situacije kroz koje prolazi na poslu i na fakultetu, često ga obeshrabre, ali optimizam ga ne napušta. „Stalno se dešavaju stvari zbog kojih razmišljam da li sve ovo ima smisla. Nedavno smo imali poplave i malverzacije s humanitarnom pomoći. Bliže se oktobarski izbori, gledamo političare koji su sami sebi na prvom mjestu, a narod je nezainteresovan da bilo šta mijenja. To me najviše pogađa“, objašnjava on.

Aldin je i trener njemačke fondacije "Schüler Helfen Leben", koja podržava razvoj omladinskog angažmana u BiH. Ne boji se napornog rada, naprotiv. Za razliku od svojih vršnjaka, već se naradio i stekao zavidno iskustvo na nekoliko polja. Strateške komunikacije i projekt menadžment su oblasti u kojima se najviše pronalazi. „Ako nemam gdje raditi to što želim, onda ću sam stvoriti to radno mjesto. Svi hoće u javne ustanove. E ja bježim od takvog posla. U državoj službi nema napredovanja i usavršavanja, nemoguće je ostvariti konkretan doprinos“, ističe Aldin.

"Niko ne govori o onima koji žele da ostanu"

Sanja Manjgo iz Mostara studentica je komunikologije na Univerzitetu „Džemal Bijedić“. Podržava sve koji zbog boljeg obrazovanja odlaze na prestižne fakultete širom svijeta, ali u slučaju da se sa stečenim znanjem vrate u Bosnu i Hercegovinu. 

„Žao mi je što i u medijima najviše prostora dobiju oni koji napuštaju ovu zemlju. Niko ne govori o uspješnim pojedincima koji se trude i ni iz čega stvaraju sjajne stvari. Naravno da zajedno možemo promijeniti ovo drušvo, samo treba više volje i podrške sa svih strana“, objašnjava Sanja.

Ona smatra da su za pogrešne odluke mladih, djelimično krivi i njihovi roditelji, koji im šalju poruku kako trebaju čekati da im posao padne s neba. „Zaposli se nakon školovanja i ostani tu do mirovine ili do otkaza. Ako ne može tako, onda svi u inostranstvo. Takvo je razmišljanje većine“, tvrdi ona. Istovremeno, podjseća da je more primjera koji govore da se trud i dobra ideja isplate, kako vani, tako i u BiH.

Svaka kriza je i šansa

Dražen Barišić iz Banjaluke ima 29 godina, profesor je srpskog i italijanskog jezika. Ovaj aktivista i borac za bolji položaj mladih je zvanično nezaposlen, ali posla ima na pretek. Uključen je u rad nekoliko organizacija. Poput mnogih u BiH on zarađuje platu svaki mjesec, ali to mu ne piše u radnoj knjižici.

„Nepravde je mnogo, problemi su brojni. Ali vjerujem da u svakom problemu treba tražiti šansu a ne razlog za bijeg“.

Dražen naravno govori strane jezike, italijanski i engleski. Ne bi mu bio problem da bar privremeno nađe posao EU, ili nastavi školovanje. Neki će reći da je hrabar, a drugi da je naivan što to ne učini.„Na nama je da se pobrinemo za svoju budućnost. To neće uraditi niko umjesto nas. Ovdje mi je mjesto. Tu mi je porodica, prijatelji i ne vidim se na drugom mjestu“, dodaje Dražen.

izvor: dw.de